NE GLEDAJ GORE!

Dugi niz godina radila sam u velikoj kompaniji i zbog potrebe posla imala raznorazne poglede na poslovne procese. Gledala sam tako i lijevo i desno i gore i dolje i tražila pogledom najbolji način da se poslovni proces odradi uz poštivanje struke, na najbrži, najjeftiniji i najjednostavniji način, ali sa osnovnim ciljem – da korisnik bude zadovoljan. Naravno da moj pogled nije bio ok jer nisam gledala ŠIRU SLIKU, ili je nisam vidjela ili još bolje NISAM JE HTJELA VIDJETI. Što odgoj, što narav krivi su što nikad nisam razumjela glorificiranje kapitala, nauštrb ljudskog bića. Sigurno se pitate što je to ŠIRA SLIKA?!

Priča jedan. Sjećam se brojnih trenutaka kada smo otpuštali stručno tehničko osoblje, bilo zbog okrupnjavanja terena, bilo zbog kretenarije zvane outsourcing. Otpuštali smo i prepuštali drugim poslovnim subjektima kvalitetne ljude, stručne osobe koje su odlazile kod korisnika i otklanjale kvarove jer nam je imati takve ljude u kompaniji bilo „preskupo“. Nije prošlo dugo pokazalo se da je takav proces smanjio kvalitetu usluge i onda je pala odluka da se zaposlili more nestručnog osoblja koje je odgovaralo na pritužbe korisnika. To je kompaniji bio “bolji izbor” jer je u konačnici bilo jeftinije platiti studente od tehničara. Usput su se ispraznile zgrade, pa su prodane. Onda nas je netko uvjeravao kako je kompanija super radila cijelu godinu i kako smo ostvarili sjajnu dobit, a naši sjajni manageri bonuse. To što je korisnik nezadovoljan nije bio veliki problem. A što sad? Ne može nikad biti 100% zadovoljnih. Logično zar ne?

U drugoj priči sve vertikale kompanije dobivale su ciljeve. Manageri u različitim vertikalama gazili su bez kompromisa po ostalim vertikalama ne bi li baš svoju vertikalu proglasili najuspješnijom i s najbolje ostvarenim ciljevima. Bilo je čak i sjajnih ideja da na trenutno organiziranom portalu napišeš ime i prezime kolege koji je nešto pogriješio i iza kojeg si nešto popravio. Cinkaj, gazi i dobit ćeš pohvalu, možda i bonus!! Na kraju godine svi su ciljeve ostvarili sukladno količini sposobnosti najvišeg managementa da se uvuče u šupak nadređenom, a ukupni rezultat kompanije je za mene bio više nego sporan. Nezadovoljni djelatnici, i još nezadovoljniji korisnici. Zgrada i ljudi sve manje.

U trećoj priči uđeš u lift i nitko ti ne kaže Dobar dan. I kad izađeš iz lifta nitko ti ne kaže Do viđenja. Onda jedan dan popizdiš i napišeš na A4 komad papira:

KRAVA KADA UĐE U STAJU KAŽE MUUU; ČOVJEK BI TREBAO POZDRAVITI PRI ULASKU I IZLASKU IZ LIFTA

i zalijepiš taj A4 na zid lifta. Naravno da te dobar dio njih čudno gleda i smatraju da nisi baš svoj. Drugi dio ti se čudi ili divi od kud ti više energija boriti se s vjetrenjačama, a treći koji su u manjini ti čestitaju. Drugi se pak dan raspizdiš kada kao mutavac uđe u lift tko drugi nego glavni gazda kompanije. Pozdraviš ga bezobrazno glasno i on ti zbunjeno ozdravi. Nije njemu bilo jasno što je tu ljudsko i pristojno ponašanje jer on ne vidi čovjeka, ne vidi kolege i zaposlenike, a o korisnicima ne stigne niti razmišljati. On za razliku od mene tupave vidi ŠIRU SLIKU u kojoj je njegov bonus. E taj dio mi je uvijek nedostajao. Ja nikako da vidim širu sliku. Naravno niti njegov bonus. I zato sam fala Bogu otišla. Nedugo nakon mog odlaska odjel za ljudske potencijale prelijepio je sve liftove naljepnicama: AKO SE BUDEMO POZDRAVLJALI; BOLJE ĆEMO SE OSJEĆATI. Onaj portal za cinkanje nisu ukinuli, a bogme niti kreatore kaznili. Wtf???

Fotografija preuzeta sa stranice Psihomagazin

Zašto sve ovo pričam?

Neki dan pokušala sam pogledati film Don’t Look Up i uspjelo mi je gledati ga cijelih petnaestak minuta prije nego sam se dobrano iznervirala. Nikako mi nije mi jasno po čemu je taj film smješten u kategoriju komedije? Što je tu jebeno smiješno? Je li smiješno što se sprema apokalipsa, jesu li smiješni mediji koji friziraju vijesti i broje klikove i rade idiotske analize gledanosti ili političari koji spašavaju vlastito dupe ne bi li ostali na vlasti još pet minuta? Jesu li smiješni znanstvenici čije je znanje potonulo u ego ili narod koji sve to puši i dijeli se na pro i kontra? Ili je možda smiješno što netko želi zaraditi u trenutku kada se sve raspada? Što je tu jebeno smiješno????

Pa proširimo malo temu i stavimo je u ovaj trenutak!

U zemlji pravosuđa u službi politike koja sa svojom klikom krade, vara i laže gdje i koliko može.

U zemlji gdje je podobnost i nesposobnost ispred znanja i sposobnosti.

U zemlji gdje je obrazovanje ciljano uništeno, a uspješno se radi i na zdravstvu i na svakom obliku znanosti.

U zemlji gdje egositi vladaju i besramno lažu i laprdaju po televizijama.

U zemlji gdje ekstremisti u manjini imaju više svakojakog prostora i prava od umjerene većine.

U zemlji gdje postoje jednaki i jednakiji.

U zemlji i svijetu gdje je poštenje idiotska osobina.

U zemlji i svijetu gdje klikovi vladaju.

U zemlji i svijetu gdje kapital i mediji kreiraju javno mijenje.

U zemlji i svijetu gdje bi glupani iz jednog tabora u žlici vode utopili one iz drugog.

U zemlji i svijetu gdje je kapital važniji od čovjeka.

U zemlji i svijetu gdje se kunemo u poštenje, stručnost, slobode, ravnopravnost i u nenansilje, a radimo i potičemo upravo suprotno.

Film koji je u dva sata uspio spojiti i obraditi apsolutno sve kretenarije današnjeg svijeta trebao je biti u žanru horora, i žao mi je kao psu što sam ga pogledala. Ne trebaju nama ni meteori i ni komete, uništit ćemo se sami – vlastitim mozgom i rukama.

Ne treba nama gledati gore, dovoljno je samo pogledati oko sebe, saslušati ljude koji viču bilo da urlaju ili šute, a lice im izobličeno od vlastite muke i vidjeti ćemo svu jebenu katastrofu ovog političkog, poslovnog, medijskog, znanstvenog, ma svakojakog, a prvenstveno ljudskog trenutka.

Don’t look up, look around – u živo, jebeš film

Željka Barbarić

Vlasnica brenda Why Knot Decor i galerije Poneštrica.

U slobodno vrijeme sponzoruša.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *