Putopis Kina – iz pera Nataše Merle Tomljanović

NI HAO BEIGIN

Ujutro smo se probudili već oko 6 sati u veselom iščekivanju grada od kojeg smo najviše očekivali. Instant juhe su se već kuhale i jele kao i čudnovati paketić mesa, kod našeg suputnika u kupeu, za koji sam pretpostavila da su vakumirane tripice.

Oko 10 sati smo stigli na željezničku stanicu. Odmah smo se ukrcali u metro i isprobanim načinom pokazivanja aplikacije s adresom na mobitelu, saznali na koju liniju moramo presjesti i na kojoj se stanici iskrcati kako bi došli do hotela.

Pred nama su bila četiri dana Pekinga u koja smo utrpali svakakva čudesa koja smo željeli posjetiti i vidjeti.

Prema unaprijed složenom itineraru najprije smo odlučili posjetiti Nebeski hram koji se nalazi u jugoistočnom dijelu središnjeg Pekinga koji je na popisu UNESCO-ve svjetske, zaštićene baštine. Carevi dinastije Ming i Qing su dolazili godišnje u Nebeski hram moliti se za dobar urod i uspješnu žetvu.

Kompleks je sagrađen početkom 15. stoljeća za vladavine cara Yonglea, koji je dao sagraditi i Zabranjeni grad. Utjecaji u arhitektonskim rješenjima vidljivi su kod oba kompleksa. Nebeski hram zauzima preko 2,73 km2 parka u kojem se nalaze tri velike skupine građevina. Dvorana molitve za uspješnu žetvu je velika trokatna građevina u kojoj se nalazi 12 unutarnjih i 12 vanjskih stupova (simbolika godišnjih doba, mjeseci u godini i sati u danu prema kineskom tradicionalnom računanju vremena). U njoj se Car, posrednik između Neba i Zemlje, molio za uspješnu žetvu.

Carska nebeska riznica je prizemna kružna građevina, izgledom poput Dvorane molitve, samo je manja. Nalazi se u njenoj blizini, a okružena je glatkim kružnim zidom, tzv. Eho zidom koji prenosi zvuk s jedne na drugu stranu i kažu da su se njome koristili za brzo prenošenje tajnih glasovnih poruka. Kružni oltar je mramorna platforma na kojoj su svi elementi u devetostručeni ili je njihov broj proporcionalan svetom broju 9.

Kinezi su odavno zadivljavali stručnjake svojom tradicionalnom sposobnošću računanja vremena, a ovako pretočeni u građevine sa svrsishodnim značenjem dodatno su zaslužili divljenje.

Sljedeći naš put pohoda je Nacionalni stadion u Pekingu, poznatiji kao Ptičje gnijezdo na sjeveru središnjeg dijela Pekinga. Na njemu je održana ceremonija otvorenja i zatvaranja Olimpijskih igara 2008. godine. Izgledom podsjeća na ptičje gnijezdo otkuda i naziv, a stadion je ponio titulu najveće građevine od čelika na svijetu. U njenoj blizini je Nacionalni centar za vodene sportove ili popularno nazvan Ledena kocka na koju izgledom podsjeća. Veliki prostrani trgovi koji povezuju Gnijezdo i Kocku mogu prihvatiti ogromne količine ljudi. U njihovoj blizini ili daljini je stup plamena olimpijske vatre s  poznatim krugovima, a za potrebe Olimpijskih igara bio je izgrađen veliki trgovački centar s popratnim sadržajima.

U kasno poslijepodne uputili smo se do glavne pješačke Wungfujing ulice. Puna je dućana sa svjetskim skupim imenima i zgodna za prošetati, posjesti se na neki od otoka za sjedenje i predahnuti. Poželjeli smo sjesti u neki kafić, bistro ili bilo tako nešto gdje se može nešto osvježavajuće popiti i odmoriti. Ali…. Kinezi nemaju takvih ugostiteljskih objekata. Od jednog smo Kineza po putu saznali, kako Kinez nema vremena za sjedenje po kafićima, oni su vrijedni ljudi i rade, a dangubljenje po kafićima je za ljenčine. Ma jel’ da?!

Odmah pri južnom ulazu u Wungfujing ulicu nalazi se daleko manja, ali puno poznatija Snack street. U njoj se mogu kupiti razni suveniri ili pojesti obrok. Njome se muvaju gomile turista, jedva da se može proći, a razlog tome je egzotična hrana koja se u Kini više i ne može vidjeti. Barem ne na onim mjestima kojima smo se mi kretali. Mogu se kupiti i pojesti „slasni“ pečeni škorpioni koji su živi nabodeni na štapiće, miču se i čekaju kada će završiti na vatrici roštilja. Uz škorpione, najčešći su crvi, morske zvijezde i žohari, pa tko voli neka izvoli. Ja nisam mogla! Ni ostali namjernici nisu kupovali dalekoistočne poslastice, a čini mi se kako u urbanim sredinama sve se više napušta ovakva hrana na meniju. Neki su me pitali, jesmo li vidjeli kako pripremaju pečene pse ili mačke. Nismo, ali smo vidjeli jako puno ljudi po gradovima kojima smo se kretali, koji vode svoje psiće raznih pasmina na uzici kao kućne ljubimce.

Produžili smo šetnju do kraja Wungfujing ulice, vidjeli katoličku crkvu lijepo osvjetljenu, nekoliko grupa žena ili mješovitih grupa kako vježbaju tai chi i na kraju ulice smo shvatili kako smo u neposrednoj blizini našeg hotela. Famozno! Bio nam je potreban odmor.

Ujutro smo veselo ustali spremni na odlazak i obilazak velikog Kineskog zida. Već u 8 i 30 sati bili smo na metrou i linijom 4 odvezli se do  Xizhimen stanice na kojoj je željeznička stanica i vlak koji nas je trebao odvesti do željenog zidića. Nekoliko je ulaza osposobljenih za prihvat turista na Kineskom zidu. Mi smo se odlučili posjetiti Badaling dionicu. Iskrcali smo se i krenuli pronaći željezničku stanicu, ali ćorak! Zatvorili su je, prazna je, ni žive duše na njoj kao niti jednog, jedinog vlaka. Prema našim pripremljenim materijalima ovo je bio siguran put do zida. Brzo smo se morali snaći i pokušati dogovoriti i sporazumjeti sa službenicom na metrou. Začudo, brzo smo se sporazumjeli pokazujući joj fotografije Badaling ulaza i na kineskom pismu napisane pojmove broj, željeznička stanica.

Uputila nas je broj metroa, presjedanje stanica koje bi nas konačno trebale odvesti do željenog vlaka. Uspjeli smo se dovući do te druge željezničke stanice, ali vlak je taman otišao… Munje i gromovi koji gubitak dragocjenog vremena. Drugi vlak smo čekali sljedeća dva i pol sata!

A kada je stigao vlak to je tek bio pravi doživljaj. Ni sama ne znam otkuda se toliko ljudi stvorilo odjedanput. Činilo mi se da smo među prvih pedeset za ukrcaj, a ispostavilo se da smo među zadnjima. Gužva je bila strašna, a dolaskom na peron krenula je trka. Masa ljudi je tčala prema vagonima želeći uhvatiti sjedeće mjesto. Šta ćemo, dali smo se i mi u trk. Ta imamo duže noge koje su mahnito grabile prema prvim vagonima. I ušli smo u vagon, a onda se ispostavilo da je vagon restoran koji ima mali broj sjedala, a ostalo su stolovi uz koje se stoji. Nije nas htjelo taj dan. Odstajali smo sljedećih sat vremena kao i većina putnika. Ako ništa drugo, vlak je slobodno vozio ne zastajkujući u velikim gužvama kakve su po cestama. Pri kraju puta povremeno smo imali pogled na dijelove zida koji je tu i tamo provirivao na brdima. Vagonom bi se začuo oduševljeni uzdah kada bi ga ugledali. Iskrcali smo se na Badaling Great Wall stanici koja se nalazi oko 800 metara od samog ulaza na zid. Opet smo postali dio mase koja u rijeci pokretnih ljudi probija. Po putu smo vidjeli kako žičara vozi do određene visinske točke zida nakon čega se možemo prošetati do izlaza. Odlučili smo se za tu opciju i krenuli prema ulazu na žičaru. Najprije nam je trebalo desetak minuta da dopješačimo, a onda smo krenuli u potragu za krajem reda koji nas je trebao strpljivo odvesti do ukrcaja u kabine žičare. Takvu dugačku zmiju reda još nisam vidjela. Hodali smo i hodali u nevjerici misleći kako je neka zabuna i to nije naš red koji trebamo. Nismo željeli tratiti dragocjeno vrijeme koje nam je danas nemilice bez kontrole izmicalo. Okrenuli smo se i korak po korak vratili istim putem te odšepesali po nemilosrdnom suncu prema ulazu Badaling. Usput sam se utješila kupnjom dvije torbice s kineskim ornamentima za svega 40 kuna za obje. Za divno čudo nije bilo gužve na šalterima za kupnju ulaznica. Ulaznica za Kineski zid je 45 juana (isto u kunama). Po meni zaista dobra cijena ulaznice.

I napokon!!! Veliki kineski zid!!! Na ovom putovanju meni najdraža znamenitost. Divan je, monumentalan, bjelasao se na jakom suncu, dugačak, jako dugačak. U daljini nestaje pa se pojavljuje pa opet nestaje i tako 8852 km koliko je dugačak. Najveća je građevina na svijetu i nije prohodan cijelom dužinom jer ga je vremešnost načela. Proteže se od stepa srednje Azije do Žutog mora. Početak gradnje vezuje se uz prvog kineskog cara Čin Ši Huangdija, 214. godine pr.Kr. zbog obrane od sjevernih naroda. Pravi procvat gradnje doseže u doba dinastije Ming.

Duž cijelog zida, u pravilnim razmacima, podižu se stražarnice, a po vrhu se pruža staza široka 4,5 m. Kažu da su trebala četiri konja prolaziti cijelom dužinom zida, međutim i to je jedna od legendi vezanih uz zid jer je to upravo nemoguće. Naime, zid je na puno dionica izrazito strm i teško se njime popeti, a veći problem nastane kod spuštanja kada se je moguće lako kliznuti niz njega.

Možda je suvišno reći da je Zid pod zaštitom UNESC-a, a godišnje ga posjeti čak 10 milijuna turista.

Hodali smo, sjedili i uživali u pogledu na to čudo ljudskog postignuća, prekrasno zdanje sagrađeno od kamena, vapna i ljepljive riže. Vjeruje se da je u njemu sazidano na milijune ljudskih kostiju koji su prisilno dovedeni, a zbog teških uvjeta rada skončali su na gradnji Velikog kineskog zida.

Daljnji plan bio je posjetiti grobnice dinastije Ming koje su se nalazile na putu povratka prema Pekingu. Autobusi prema Pekingu su neprekidno vozili. Trebalo je tu masu ljudi vratiti u grad iz kojeg su krenuli. Ali taj dan vrijeme i gužva bili su nemilosrdni prema nama. Nakon nekog vremena shvatili smo da nam nije suđeno posjetiti grobnice. U njih se može ući do 18 sati, a autobus se puževim korakom kretao cestom. Tješili su me neki tekstovi koje sam čitala u kojima je pisalo kako su ih grobnice razočarale jer su neadekvatno održavane. Možda jednog dana….

U Peking smo stigli u večernjim satima, iscrpljeni i gladni. U neposrednoj blizini hotela primijetili smo gužvu ispred jednog restorana. Opet gužva! Od čovjeka iz susjedne trgovine koji je natucao engleski, saznali smo da se u njemu priprema najbolja Pekinška patka u Pekingu. Ali, na red se čekalo oko dva sata. Obećali smo sami sebi kako će se sutra naći na našem jelovniku, a večeras je susjedni restoran nudio bržu uslugu.

Treći dan u Pekingu rezervirali smo za posjetu Tianamen trgu i Zabranjenom gradu.

Tiananmen je jedan od najvećih trgova na svijetu dugačak 900 metara i širok 500 metara. Dobio je naziv po građevini Tiananmen („Vrata nebeskog mira“) koja se nalazi na sjeveru trga i ulaz je u Zabranjeni grad. Poznata je po velikoj slici Mao Ce Tunga na pročelju. Na trgu se još nalazi Spomenik narodnim herojima, Velika dvorana naroda, Kineski nacionalni muzej i Muzej Mao Ce Tunga u kojem se čuva njegovo balzamirano tijelo.

U lipnju 1989. godine na trgu se desio pokolj demonstranata pro-demokratskih prosvjeda. Nakon toga na njega se može ući samo uz temeljitu kontrolu  i rendgenski pregled torbi te pretres svakoga. Zbog toga se stvaraju protočne gužve. I eto nas na prostranom i toliko željenom Trgu. Pred muzejom Mao Ce Tunga špalir dugačka zmija Kineza koji pognute glave i bez riječi čekaju na posjetu svome velikanu. Mao je predsjednik Komunističke partije Kine. Njegovo tijelo je balzamirano i umotanu u crvene zastave Republike Kine, ulaz je besplatan, a posjetiti se može od utorka do nedjelje od 8 do 12 sati. Kažu da svaki Kinez mora barem jednom u životu posjetiti Muzej i pokloniti se pred njegovim izloženim tijelom. Nemaju nikakve torbe uz sebe jer su ih morali odložiti u nekom spremištu koje se nalazi na drugoj strani trga i koje se plaća. Sve komplicirano, ali za onoga tko želi vidjeti Maovo tijelo ne predstavlja veliku prepreku. Mi smo s očekivanjem krenuli prema ulazu u Zabranjeni grad.

Izgradanja Zabranjenog grada započela je 1406.godine i tijekom pet stoljeća bio je sjedište careva dinastije Ming i Qing. Čine ga 890 zgrada i 10000 prostorija u samom središtu Pekinga. Kamen se vadio iz kamenoloma u predgrađu Pekinga. Da bi se kamene gromade dovezle do gradilišta čekali su se zimski mjeseci kada bi se polijevala voda po smrznutom tlu i tako stvarao ledeni, klizavi put.

Zabranjeni grad je prvi i pravi predstavnik tradicionalne, drevne kineske arhitekture koji je stoljećima inspirirao i utjecao na gradnju niza građevina diljem istoka koji je bio pod utjecajem Kine.

Ulaznice za Zabranjeni grad kupili smo putem interneta još od kuće za 75 juana po osobi, a uključivala je posjete svim dijelovima grada uključujući i carsku riznicu, dvoranu satova…

U grad smo ušli kroz Južna ili Meridijanska vrata. Dobila su ime po vjerovanju cara da linija meridijana prolazi kroz Zabranjeni grad i da se njegova kraljevska rezidencija nalazi u centru Svemira. Nakon Meridijanskih vrata slijede vrata Vrhovne harmonije, kao glavni ulaz u vanjsko predvorje. Vrata čuvaju dva brončana lava, muški s loptom i simbolizira vrhovnu vlast cara, te ženski u čijem podnožju se nalazi mladunče i simbolizira potomstvo i blagostanje kraljevske obitelji. 

U samome centru kompleksa nalazi se Palača velikog mira odakle je car vladao te Palača božanske čistoće gdje je živjela carska obitelj, a okolo još puno raznih palača i dvorana. Sve zgrade imaju krovove žute boje koja se smatra carskom bojom te stupove crvene boje koja simbolizira sreću. Svaka palača, dvorana bogato je ukrašena, izvana i iznutra, šarenim i izrezbarenim ornamentima. Savijeni krovovi prema nebu ukrašeni su brojnim životinjama.

U zabranjeni grad nije se moglo ući bez dopuštenja samoga cara, a drznici koji su to pokušali kažnjavani su smrću.

Ogroman kompleks zahtjeva puno vremena za razgledavanje. Proveli smo puna tri sata u razgledavanju Zabranjenog grada.

Vrijeme je bilo za samoobećanu Pekinšku patku. Nadali smo se manjoj gužvi pošto su bili rani popodnevni sati, ali nadanja se nisu realizirala. Uzeli smo broj i ispijajući pivu koju smo kupili u susjednom dućanu čekali na svoj red sljedeća dva sata. Na ulazu u restoran su izvješena priznanja i plakete između kojih se nalazi ona na kojoj piše da je restoran među deset najboljih u cijeloj Aziji.

A onda  smo došli na red i uslijedila je mala ceremonija posluživanja i jedenja poznate patke. Kuhar je graciozno rezao patku na male komadiće i uredno je slagao na servirni tanjur te stavio pred nas. Domaćica restorana je pokazala na koji način i kako patku staviti na tanku palačinku i zamotati je štapićima za jelo, umakati u razne umake i potom jesti. Pečena kožica patke bila je izvrsno hrskava i slasna, onakva kakvu sam poželjela jesti, Cijela ova ceremonija za dvije osobe koštala je 200 juana. Najskuplje jelo koje smo pojeli u Kini, a opet sasvim sasvim prihvatljivo.

Nakon kasnoga ručka planirali smo odlazak na Hongqiao Pearl Market. Nalazi se u neposrednoj blizini ulaska u Nebeski hram. Sada smo već iskusni i snalažljivi korisnici podzemne željeznice kao i poznavaoci centra grada. Izlazimo na Hongqiao metro stanici i, ipak, uz pomoć jednog mlađeg kineskog para koji ne govori engleski, ali nas rado vodi do traženoga marketa u blizini.

Pearl market se nalazi u zgradi od 8 katova u kojoj je puno otvorenih trgovina na kojima se prodaje ono što turisti najrađe kupuju. Suveniri, tehnika, torbe, kineska odjeća, nakit od žada, bisera, svileni komadići odjeće sve po cijenama koje dosižu astronomske vrhunce. Za pisanje našega prezimena kineskim pismom na finom materijalu trgovkinja je tražila 150 juana, a nakon virtualnog cjenkanja u kojem obje strane kukaju i jadikuju postigli smo cijenu od 50 juana. Smješkala se, bila je zadovoljna, a nama je pobudila sumnje da smo ponudili previše.

Punjači, bluetoth slušalice, satovi, sve je u startnoj cijeni preskupo i upravo nam je išlo na živce natezanje oko cijene. Kupili smo nešto tehnike nakon ceremonije natezanja da bi pri povratku kući vidjeli kako su takve cijene i kod nas. Uglavnom, Kine nije više šoping raj kao što se misli i kakva je bila. Kada se samo sjetim kako smo lani u Vijetnamu šopingirali  i nakupovali se markirane robe „better than original“…

Zadnji dan u Kini i Pekingu namijenili smo posjeti Ljetne palače i zoološkog vrta.

Imali smo avion malo iza pola noći te smo se u jutarnjim satima odjavili iz hotela, ispraznili sobu, ali kao i do tada u drugim hotelima, zamolili recepcionere da do večernjih sati pohrane i čuvaju naše putne ruksake.

S naše trojke presjedamo na četvorku i vozimo se do Beigongmena, stanice koja je na ulazu u palaču. Plativši ulaznicu od 20 juana po osobi mogli smo ući i upiti nešto malo kineske arhitektonske ljepote.

Ljetna palača zauzima površinu od 3m2, od čega su tri četvrtine pod vodom. Upravo nevjerojatno da se ovako krasan krajolik nalazi samom Pekingu. Upisana je na listi UNESC-a kao kao “remek-djelo kineskog dizajna krajolika gdje se prirodni krajolik brda i otvorenih voda kombinira s umjetnim tvorevinama poput paviljona, dvorana, palača, hramova i mostova, pri čemu je nastao skladan sklop izvanredne estetske vrijednosti“.

Predstavlja kompleks građevina s palačom u vrtu kojim dominira Longevity brdo s predivnim pogledom na umjetno jezero Kunming. Smatra se da je temelje palače dla dinastija Jin u 12.stoljeću izgradivši Palaču zlatnog brda na mjestu gdje se danas nalazi Ljetna palača. Mnoge su legende vezanu uz nju pa tako i jedna koja kaže kako se pad dinastije Ming poklapa s gubitkom vrča s blagom iz Ljetne palače.

Car Qianlong iz dinastije Qing  je naručio izgradnju carskih vrtova 1749. godine. Ljetna palača, tada poznata kao Vrt jasnog mreškanja, otvorena je 1752. godine, na 60. rođendan careve majke.

Današnji izgled palača dobiva u vrijeme vladavine carice Cixi iz dinastije Qing. Smatra je se odgovornom za konačni pad kineskog carstva jer je rastrošno trošila novce za životne blagodati, između ostalog i gradnju i uređenje Ljetne palače umjesto da ulaže u kinesku mornaricu. U Vladala je 47 godina, a tri godine nakon njene smrti, 1911. dolazi do pada kineskog carstva. Počelo je malom pobunom kod Wuhanga koja je prerasla u narodnu revoluciju u kojoj su svrgnuti onemoćali Mandžurci i uspostavljena je Republika Kina s predsjednikom Sun Yat-senom.

U kolovozu u kojem smo mi posjetili Ljetnu palaču, lopoči su se raširili u svoj svojoj ljepoti s ogromnim listovima i predivnim cvjetovima. I Mramorni brod kojeg je carica Cixi dala napraviti zablistao je svojom u ljepotom među silnim lopočima prkoseći ratovima i promjenama vlasti, a svjedočeći o postojanju nekog drugog i slavnog doba svoje zemlje.

Naš zadnji cilj u Pekingu bio je vidjeti slavnu Veliku pandu.

Velika panda živi u planinskim regijama poput Sečuana i Tibeta. Jede lišće, živeći skoro uvijek na bambusu. Veliki pande su danas vrlo ugrožena vrsta. Ubiti pandu je u Kini bilo kažnjivo smrću do 1997., otkada je kazna 20 godina zatvora. Prema podacima, oko 1600 panda živi u divljini, a njih oko 160 se nalazi u zoo vrtovima.

U divljinu nismo mogli, ali zato pekinški zoo nam može ponuditi iskustvo viđenja Velike pande.

Jedan je od najstarijih u Kini , otvoren 1906.godine, u doba dinastije Qing. Ima oko 450 kopnenih životinja i 500 morskih u velikom akvarijumu. Nisam mogla vjerovati da ću za cijenu ulaznice od 15 juana koja uključuje ulaz u područje Velike pande, vidjeti i tako veliki akvarij kao što je zdanje u pekinškom zoo vrtu. Ali veliki natpis s istaknutom cijenom od 150 juana po osobi osujetio nas je u planovima. Ionako smo imali puno posla, a malo vremena do zatvaranja zoološkog vrta. Glavni i prvi cilj bili su nam te predivni, mekani i lijeni medvjedići. Ljenčare na stablima ili tlu lijeno preživajući grančice bambusa. Hrpe ljudi dolaze, mašu, veselo i zadivljeno kliču, ali oni navikli na buku, ignoriraju posjetitelje. Na svu sreću jer bi inače izludili.

Svuda po zoološkom vrtu imaju brončane skulpture životinja ili objekata koji nadopunjuju priču iz života životinja u njihovom prirodnom staništu. Najdominantnija je bila ogromna skulptura sibirskog tigra koja gotovo izaziva strahopoštovanje.

Posjetili smo dalje tigrove, lavove, slonove, žirafe i sva ta brojna i divna životinjska stvorenja. Za neka sam poželjela bolje uvjete života kada im je već sloboda oduzeta.

Snažna grmljavina i prijeteće tamno sivo nebo nagnalo nas je u brzi galop prema izlazu iz zoo-a, prema metrou. Nismo željeli pokisnuti jer odjeće za presvlačenje nismo imali.

Pri povratku na našu stanicu Dengshikou, linije 5, u ulicu Dengshikou west svratili smo na zatvorenu tržnicu koju smo tih dana preskakali jer smo imali druge planove. Općenito govoreći, u svim gradovima koje smo posjetili nismo vidjeli otvorene I šarene tržnice kakvima smo se nadali. Prostori zatvorenih tržnica su klimatizirani, čisti, uredni I organizirani. Cijene su otprilike kao kod nas.

Došlo je vrijeme odlaska na aerodrom. Pokupili smo naše ruksake iz hotela I metroom linije broj 5 uputili se I presjeli na liniju broj 2, a onda još jednom na vlak koji nas je odveo do aerodroma. Treba li spomenuti da je aerodrom ogroman, kao uostalom I sve u Pekingu I Kini. Osvježili smo se na aerodromu u toaletu I stali u red za čekiranje avionskih karata.

Gotovo smo se stropoštali na tlo kada je prema nama krenuo cijeli špalir muških osoba u majicama s crveno-bijelim kockicama, njih 30-ak. Srce nam se razlilo po grudima. Radilo se privatnoj školi nogometa I nogometašima do 17 godina starosti koji su bili na nogometnom turniru u Kini, negdje na jugu.

Iz razgovora smo saznali da je jedan dečko među njima iz Rijeke, a jedan s Raba. Na kraju se ispostavilo da je jedan od njih sin moje prijateljice iz mladosti. O svijete, baš si selo….

Odmah po čekiranju karata I dolasku u bescarinsku zonu potražili smo Lounge bar. Neki traže Duty free shop-ove, a mi Lounge bar. Zašto? Ni sama nisam mogla vjerovati, ali u Lounge barovima na svim aerodromima smo posve besplatno jeli I pili što god nam je srce poželjelo iz njihove ponude. Kako? Zašto? Sve što je potrebno je Diners kreditna kartica. Na ulazu u Lounge bar predočili smo karticu I avionsku kartu I potom se odmarali u udobnim foteljama degustirajući jela I pića.

Let do Dohe trajao je gotovo 9 sati. Nakon obilate večere u Lounge baru nismo imali tek za večerom u avionu pa smo zaspali I tako reći prespavali let do Dohe.

U Dohu smo sletjeli u 7 sati ujutro po lokalnom vremenu koje je dva sata ispred našeg. Do povezanog leta za Zagreb imali smo preko dvadeset sati. Namjerno smo učinili toliku pauzu jer smo željeli posjetiti Dohu, glavni grad Qatara.

Dobar dan Doha

Do vezanog leta za Zagreb imali smo 20 sati. Željeli smo posjetiti Dohu jer od kolovoza prošle godine za hrvatske državljane više nije potrebno ishodovati vizu.

U principu, Qatar je napravio jednu jako dobru priču u promiđbi svoje zemlje prvenstveno s jakom avio kompanijom. Qatar airways sa sjedištem u Dohi, povezuje svoj glavni grad s više od 150 destinacija diljem svijeta I to po popularnijim cijenama nego ostale avio kompanije. Iz Zagreba, Qatar airway-s leti za Dohu čak tri puta dnevno u ljetnim mjesecima. Otkada su ukinuli vize za dosta zemalja svijeta, pa tako I za nas, naglo je porastao broj posjeta gradu, a time I razne vrste prometa (trgovinski, uslužni, cestovni…).

U Dohu smo stigli oko 7 sati I trideset minuta. Carinske formalnosti smo brzo obavili jer se za turistički posjet rutinski obavlja. Udarili su nam pečat u putovnicu, brzo dobili informacije oko broja autobusa koji vozi do centra grada I uputili se u naš jednodnevni razgled.

Toplinski šok koji smo doživjeli premašio je sva naša strahovanja. Već u jutarnjim satima opako je zagrijalo pa smo presretno uskočili u klimatizirani autobus koji je već čekao na stanici.

Od jednog američkog para koji živi u Dohi dobili smo prvu pomoć informaciju što treba posjetiti. Rekli su autetičan stari trgovački dio Souq Waqif, Muzej islamske umjetnosti i to je to. Sve ostalo je spoj grandiozne moderne arhitekture s daleko manjim stambenim objektima. Stambeni objekti su pak bogataška nadmetanja prebogatih Arapa u voltama, pozlatama, islamskim detaljima na velikim i većim imanjima opasanih zidinama, kamerama i s budnim okom stražara. S druge strane običan puk živi puno jednostavnije u daleko skromnijim kućama ili siromašnim četvrtima.

Souq Waqif je simpatičan kvart pun mirisa raznoraznih začina i šarenih dućančića sa suvenirima, tepisima, lampama i raznim rukotvorinama. Sjeli smo u lokalnuu gostionu i naručili čaj, nadajući se nekoj ceremoniji ispijanja čaja, ali smo ga dobili u plastičnim čašama. Promatrajući pustu ulicu trga odmah smo uočili tri muškarca. I. je odmah rekao da se po glavama vidi da su to naši. I bili su, skoro… Uskoro smo začuli poznati jezik. Radilo se o tri srbina koji u Dohi rade za jednu hrvatsku građevinsku firmu na izgradnji nekog nebodera. Na naše žalopojke o vrućini koja je tada bila 47*C rekli su da je za njih dan sasvim ok jer je prije dva dana puhao vjetar iz Perzijskog zaljeva koji je donio vlagu od 80%. Kažu da im se znoj slijevao i namakao cipele. Prestrašno i nezamislivo.

Uputili smo se prema futurističkim neboderima Dohe koji su blještali na tvrdom Qatarskom suncu. Bogati su, vidi se. Crno zlato, nafta omogućuje im ubrzanu gradnju i razvoj grada. Za četiri godine održat će se svjetsko nogometno prvenstvo i gradi se metro, hoteli, neboderi, stadioni (biti će ih 8 ukupno). Neki su već sagrađeni pa smo ih uspjeli i poslikati. Vozili smo se opustjelim ulicama Dohe. Svatko pametan bježi u neki unutarnji i rashlađeni prostor. Saznali smo da je u tijeku neki nacionalni blagdan zbog kojeg je puno ljudi otišlo nekamo. Ne znam kamo ako se uzme u obzir da je cijeli Qatar jedna velika nenaseljena pustinja i gotovo svo stanovništvo države živi u Dohi. Naš cilj bio je uteći u neki rashlađeni trgovački centar. Moram priznati da je pogled na zaljev i kolosalne moderne nebodere nove Dohe bio spektakularan.

Vozač nas je iskrcao kraj jednog trgovačkog centra, a mi smo uletjeli u njega susprežući udisaje uzavrelog zraka. Imala sam dojam da mi mozak lagano kuha. Ne znam kako će se igrati nogometne utakmice u ljetnim mjesecima i tko odlučuje o destinacijima prvenstva. Nitko pametan, čini mi se. Ali, jedan taksista nam je rekao kako je kralj izjavio da nema problema, nafta će klimatizirati stadione!

U velikom trgovačkom centru najviše su nam se svidjele palme koje ga ukrašavaju. Sve ostalo je kao u svakom trgovačkom centru diljem svijeta. Uputili smo se na ručak u restorane koji su na zadnejm katu centra. Ovaj puta su nam se na meniju našle piletina i janjetina malo paprenije pripremljene zbog ljute papričice. Ukusno i ne baš jeftino kao u Kini, cca 25 eura za oboje.

Za stolom do nas sjedila je Splićanka, djevojka koja tri godine živi i radi u Dohi u jednom hotelu. Nismo je pitali koliku plaću prima, ali je rekla da svaki mjesec sprema 1.500 eura i štedi za stan u Splitu. Kaže da je Doha u drugim godišnjim dobima puno ugodnija za život. Tada se može prošetati, kupati se i hvatati svježeg zraka. Na današnji dan, po toj vrućini, djelovalo nam je kao nemoguće. Jednako tako rekla je kako je Doha zakrčena s puno stranaca koji su došli brzo zaraditi visokim plaćama i da zbog toga cijena rada svakodnevno pada. Kaže da ima prijateljicu koja je već puno godina u Dohi i napredovala je do glavne medicinske sestre u bolnici te sada ima plaću nevjerojatnih 17.000 eura mjesečno. Ako ona laže, lažem i ja. Međutim, naznake su da će plaće rigorozno početi padati, konkurencija je velika…

Uputila nas je na Villagio trgovački centar koji je puno zanimljiviji od ovoga u kojemu smo se susreli. A dobro, uzeli smo taksi i uputili se prema njemu. Trebalo je ubiti vrijeme do polaska aviona.

A Villagio nas je oduševio. Qatarčani veliki dio godine ne mogu boraviti vani pa su si ugođaj vanjskog idealnog prostora preselili unutra. Cijeli trgovački centar podsjeća na ulice Venecije. Kanalima voze gondole, a svod centra je uređen kao nebo s oblacima. Za djecu su sagradili veliki lunapark s puno zabavnog sadržaja, a možete se, ako želite, klizati na ledu.

Skupi dućani, bogate žene obučene u crne duge arapske haljine i pokrivenog lica, muškarci u dugim bijelim haljinama i bijelim pokrivalima za glavu, bračni parovi raznih nacionalnosti i boje kože koji šeću s djecom ili ih voze u kolicima, ljudi koji sjede u otočićima za odmor ili se voze u gondolama i još štošta, sve je to slika života unutarnjeg prostora jedne prevruće pustinjske zemlje.

U poslijepodnevnim satima taksijem smo se uputili prema aerodromu kroz prozor upijajući i pokušavajući ponijeti još koji trenutak Dohe. Kaže taksista Indijac, „blago vama, idete u hladnije krajeve“.

Suma sumarum našeg putovanja

Putovanje smo kompletno sami osmislili, složili itinerar puta i popis znamenitosti koje želimo posjetiti te iskustva koja želimo doživjeti.

Na putovanje smo krenuli 5. kolovoza, a vratili smo se 21. kolovoza, ukupno 16 dana. Posjetili smo dvije države. Dalekoistočnu Kinu u kojoj smo proveli 14 dana i Bliskoistočni Qatar u kojem smo proveli jedan dan.

Avionska povratna karta za dvije osobe na relaciji Zagreb – Doha – Shangai te u povratku Peking – Doha – Zagreb došla nas je 8.900,00 kn. U Kini smo putovali vlakovima sa spavaćim kolima duboko zadirući u unutrašnjost i opisujući slovo „U“ od Shangaja do Pekinga prošli smo 4000 km. Cijena svih karata za dvije osobe došla nas je oko 300$.

Hotelski smještaji (srednje kategorije) na opisanim destinacijama (2 noći Shangai, 1 noć Yuchang, 1 noć Chongqing, 2 noći Xi’an, 3 noći Peking) za dvije osobe došao nas je oko 300$.

Ulaznice, kompletno svi obroci, suveniri, lokalni prijevozi i drugi troškovi došli su nas oko 7000 kn.

Kući smo se vratili olakšani za 20.000,00 kn i teži koji kilogram pošto smo uživali u kineskoj hrani.

Kina je zemlja koju toplo preporučam. Zbog puno barijera o kojima sam pisala teško ju je samostalno organizirati i proputovati, ali nije nemoguće, mi smo dokaz. Poželi li netko na ovaj način organizirati svoje putovanje može mi se slobodno obratiti putem FB jer vam mogu poslati kompletne, vrijedne materijale s kojima smo se pripremali za put.

Nataša Merle Tomljanović

Iako stabilna u svojoj ljubavi prema gradu kojeg nikada nije željela napustiti, pokazuje nemiran duh koji je u stalnoj potrazi za novim i drugačijim iskustvima.

Prosvjetni je djelatnik. Svoja životna, profesionalna, strukovna zvanja i znanja u kombinaciji s ljubavlju prema rodnom gradu isprepliće u dva romana koja izdaje kod riječkih izdavača, a namijenjena su mladima: Zavjet šutnje i Obrana šutnjom.

Familija, prijatelji, priroda, kretanje, knjiga, pjesma, druženje, vrt i još koješta su njeni odabiri kojima upotpunjava svoje vrijeme. Ipak, jedna strast posebno je zaokuplja…. Putovanja… Hrvatska, Europa, drugi kontinenti i posebne zemlje … Kamo god, samo neka se ide!

Kaže se „svakoj budali njena zadovoljstva“. E pa, ove su se budalice nauživale drugačijega i posebnog svijeta i vratili se kući bogatiji i sretniji za puno novih iskustava i doživljaja.

I želimo ih još i još…

Zato… kasica prasica je ponovno stavljena na punjenje!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *