Godinama se osoba B i ja smijemo oko raznih naziva boja koje koristim kad radim. Posebno je oduševljen s bojom pijeska, bojom petroleja i trule višnje. E sad! Nakon posjete Malti sigurna sam da me više nikad neće pitati koja mi je to boja pijeska jer sve ikad izgrađeno na tom otoku je od vapnenca i naravno bežasto. Iz aviona mi se u jednom trenu činilo da smo iznad neke arapske, pustinjske države. Zemlja boje pijeska, građevine boje pijeska. Sve u svijetlo bež tonovima. Skoro pa dosadno, ali nije!
Sliema, gradić gdje smo smješteni, najskuplje je mjesto na otoku, moderni je gradić to koji se bojom građevina savršeno uklopio na otok. Iako su tu neboderi i zgrade modernog dizajna, pa čak i pokoja novije gradnje boje grafita, svijetlo plava ili senfasta, uglavnom prevladavaju zgrade boje pijeska. Zgrade smještene uz obalu uglavnom su visoke i uske. Dobar dio ih je dug, ali uzak koliko je duljina jednog malo većeg balkona kojem pogled puca na more, odnosno zgrade su širine stana. U prizemlju svih zgrada su poslovni prostori koji na prvu izgledaju kao duguljasti hodnici i totalno je čudno kretati se takvim trgovinama. Pločnik kao prostor za prolaz pješaka skoro pa ne postoji i uglavnom se prolazi unutar razno raznih barova, tako da hodajući ulazite u vremenske zone ovisno o kojem tipu ugostiteljskog objekta se radi i kakva se muzika tog trena pušta.
Gradić vijuga uz zaljev uz čiju je obalu napravljena predivna, par kilometara duga šetnjica. Poseban je gušt prošetati se navečer kada se upale svjetla na mnogobrojnim jahtama u nevjerojatno velikoj marini, a pogled puca na stari grad Valletu, glavni grad Malte. Malo me brinula kako ćemo spavati pod tolikim svjetlima, pa sam se ugodno iznenadila kada sam shvatila da se u ponoć svjetla na svim hotelima i turističkim destinacijama gase, i ostaje samo minimalno osvjetljenje. Baziliku Gospe od Karmela koja grandiozno stoji na zidinama Vallete ovako veličanstvenu možete vidjeti samo do ponoći. Nakon toga i ona spava. Isto je i sa terasama s muzikom. Nakon jedanaest ili ponoć muzike nema.
Prvo jutro, da dobijemo malo dojam, iskoristili smo za vožnju brodom po otočnim lukama. Predivan dan, azurno more zaljeva i sunce. Pogled puca na Sliemu, Valletu i do nje tri mala grada Vittoriosa, Senglea i Cospicua smještenih u nekoliko manjih zaljeva. Među njima se ne vidi jasna granica gdje koji počinje ili završava.
Dok je dobar dio zaljeva obrubljen zidinama i zgradama, ipak je većina rezervirana za marine i ako ste ljubitelj jahti ovdje vam je savršena prilika da dođete pogledati što je ikad izgrađeno u tom svijetu. Budući je taj vikend bila i velika Rolex Middle Sea Race utrka jedrilica, izbor je bio još i veći. Ne moram niti napomenuti koliko sam sretna bila kada sam ugledala jednu plavu krasoticu s natpisom Crotaia full of life, s kojom je, kasnije smo saznali od naših prijatelja iz Fiumanke u utrci nastupio Ivica Kostelić.
Osim marina uz obalu se nižu i putnička i prekrcajna luka tako da smo vrlo brzo shvatili da ona poznata rečenica koju često čujemo u našem gradu: Samo kod nas drvo, metalni otpad i kontejneri su usred grada, ne stoji. Malteške dizalice žirafe nisu zaljubljene kao naše, ali zato su u bojama žirafe i baš su simpatične.
Osim organizirane vožnje brodom po otoku i ostalim obližnjim otocima postoji i turistički autobus koji vozi po svim znamenitostima otoka. Budući smo mi htjelo vidjeti „sve“, a pri tom zadržati malo vlastite komocije odlučili smo koristiti lokalni autobus koji je prepoznatljive zelene boje. Sedmodnevnu kartu po cijeni od 21€ možete kupiti na kiosku, u hotelu ili ugostiteljskom objektu a plaća se gotovinom.
Već prvi dan na putu za Valletu, shvatili smo da nešto gadno ne štima s tim prijevozom. Na službenoj web stranici raspored autobusa, ne odgovara rasporedu na autobusnim stanicama. U autobusu sat pokazuje vrijeme prije ljetnog pomicanja sata, pa smo u nevjerici provjeravali je li to bio vikend kada smo se vratili na staro, ali nam je promaklo jer nismo doma. Vrhunac priče ipak je bio kada smo shvatili da nam šesti autobus za redom neće stati na stanici i pokupiti nas jer je „prekrcan“. Dakle, vozači kao da imaju diskreciono pravo da ne staju gdje misle da ne moraju jer voze previše putnika. Nakon početne nevjerice što se događa, odlučili smo tražiti nulte stanice gdje smo bili sigurni da ćemo u autobus ući. Nakon nulte, stao bi eventualno na prvoj i onda vozi do odredišta bez stajanja. Skoro su to onda direktne linije. Zanimljive su reakcije ljudi na autobusnim stanicama, nema neke prevelike sekiracije. Je li to temperament ili su već navikli nismo dokučili.
Ukratko, nije nam trebalo dugo da shvatimo da je izbor prijevoznog sredstva naša teška pogreška. Ali već tada smo i shvatili da smo prekrcali raspored i da će nam šetnje i traženje dobrih restorana bit veći gušt od bjesomučnog trčanja po ljepotama Malte.
Inače, na Malti je ograničenje brzine 80km/h i vozači se uglavnom toga i drže, što zbog mnogobrojnih kamera, što zbog visokih kazni za prebrzu vožnju. Zamislite samo da se toga netko dosjeti kod nas? :):)
Nastavlja se…
Željka Barbarić, vlasnica brenda
Why Knot Decor