KAD JEDAN POGLED VRATI USPOMENE: I danas me miluju i grle “grebave” ruke moje babe Zorke

Dok sjedim u kabini trajekta za Split pogled mi pada na moje ruke. Nokti su još uvijek na nekim mjestima crni od radova u zemlji, a koža suha kao šmirgl papir. Ne daj Bože da mi je prijateljica Patricija kraj mene, dobila bih jezikovu juhu: Imaš li ti kremu za ruke doma?! Imaš, imaš! Sigurno neku kojoj je istekao rok! Onda bi se počela smijati znajući da nema pomoći. Od krema i pomada sam cijepljena…

Ruke… puno puta su mi ovih dana pale na pamet ruke, ruke jedne žene, žuljave i grbave, hrapave kao šmirgl papir, a opet tako nježne, brižne i moje… ruke moje babe… ne baka, ne nona, ne majka ili mamica, nego baba, moja baba Zorka. Kako to “baba” pitali su me mnogi? Što nije to grub naziv za ženu-baku?

U dalmatinskoj zagori, točnije na Miljevačkom platou, u selu Kaočine živjeli su do prije onog odvratnog rata moji baba i dida. I baš tamo su sve none, majke, mamice – babe. Za mene, najljepša imenica, najsvetija osoba moga djetinjstva, moja baba kod koje sam provela najljepša ljeta moga djetinjstva.

Kroz život mojoj Zorki nisu cvjetale ruže. Udala se mlada i rodila osmero djece. Imala je sreću i svi su preživjeli, što u to vrijeme i nije bilo često. Dida je u bio službenik, pa recimo da im je bilo bolje nego drugima jer ipak su imali sigurna primanja svaki mjesec. Naravno to „bolje“ treba uzeti sa rezervom. Dok je on radio u Drnišu, moja je baba uz pomoć svekra odgajala svoj osmerac i brinula o kući i životinjama. Ne mogu niti zamisliti kako joj je dan počinjao i završavao, samo u jedno sam sigurna: Sjedila nije…

Težak život ostavio je traga na njenim rukama. Iako je kada su joj djeca poodrasla, završila škole i počela raditi vjerojatno dobivala svakojakih krema, ruke su joj uvijek bile hrapave i grbave, posebno hrapave. Sjećam se dana kada mi je kao maloj djevojčici, najstarijoj unuci, navlačila hulahopke: Nemoj me tim „grebavim“ rukama oblačiti! vikala sam. A ona se smijala i nastavila brižno mi gurajući potkošulju u trenerku i navlačeći cipele. Nije bilo šanse da mi sa neke strane “puše” ili bude zima!

Svaki je dan pekla kruh ispod peke. Uh i sad mi njen kruh miriše i sline mi cure kada ga se sjetim kako zamotan u krpu stoji na prozoru “kužine” i hladi se. Nitko danas ne radi kruh kao moja baba. Dobar je mojoj mami, odlična je i prisnica moje tetke, ali nitko ne radi kruh kao moja baba. Tako mekan, a opet tvrd, žilav, a topi se u ustima, i ono najvažnije – mirisan i topao!

Bilo je dana kad se nama klincima nije svidio ručak ili po njenom mišljenju nismo dovoljno pojeli. Ostavio je život traga na njoj i nakon svega najvažnije joj je bilo: Da dica nisu gladna!

Zgrabila bi ona taj svoj kruh, tutnula u traveršu1 paštetu ili neku marmeladu i krenula za nama u selo. Dok smo mi unuci skakali, divljali, plesali, brali trave i “kuhali” čajeve gurala bi nam brižno u usta komade namazanog kruha. Nismo niti znali koliko smo pojeli, ali gladni zasigurno više nismo bili. 

Gledam moju kći dok brzinom munje plete prstima po mobitelu i sjetim se nas klinaca kojima je glavna zabava na selu bila kako osmisliti vozilo koje bi mogla vući krava. Naime, naš svakidašnji zadata bio je odvesti ili dovesti kravu s paše. Obično smo to radili na biciklima, na koje bi improvizirali pomoćna sjedala za mlađu braću i sestre. U tim trenucima svakakve smo ludosti smišljali. Npr. što da se mučimo i okrećemo pedale?! Što ne bismo mogli vezati bicikl za kravu i neka nas ona vuče – jedan je od genijalnih ideja koja nam je tada pala na pamet! Još dan danas se smijemo kada se sjetimo krave koja hoda i vuče naš bicikl za sobom i babinog pogleda kad je tu umotvorinu vidjela.

Željka Barbarić, vlasnica brenda
Why Knot Decor, tajnica i sponzoruša.

Noći na selu kod dida i babe bile su posebno zabavne. Nas četvero ili petero unučadi spavali bi u sobi do njihove. Ruku na srce, nismo spavali. Smijali smo se cijele noći, pjevali i zezali. Bile su to cijelonoćne zabave. Dolazila bi moja jadna baba dva, tri…pet puta u sobu ne bi li nas umirila i još važnije pokrila da se ne prehladimo. Ne bi niti izašla i zatvorila vrata, a mi bismo opet bili na pola otkriveni i umirali od smijeha. Sjećam se jedne noći kada nam je ugasila svjetlo ne bi li napokon zaspali, ali bili smo spremni za sve prilike! Imali smo baterijsku lampu, pokrili se preko glave njenim sukancem2 da se ne vidi svjetlo i nastavili igrati karte. Na žalost sukanac nije bio i zvučna izolacija i eto babe za pola ure ponovo u sobi! 🙂

Ne sjećam se da je ikada na nas vikala zbog izgubljenih noći, ali ako nismo rekli Dobro jutro ili se nismo počešljali i umili bilo je opsadno stanje! Nije baš bilo: Evo idem! Ili Za pet minuta ću! kao danas. Nisi još pravo niti otvorila oči, a baba te potjerala u kupaonu da u onoj ledenoj vodi opereš zube, umiješ lice i počešljaš kosu. Uhhhh, koja je to bila tlaka u rano jutro.

A njena kosa? Duga, prosijeda kosa upletena u dvije pletenice koje je vješto omatala oko glave i uredno prekrivala šudarom3. Fasciniralo me je kako joj je uvijek svaka dlaka bila na mjestu. Pored svog posla u i oko kuće uvijek je bila uredna i prekrasna.

Moja baba, moja baba Zorka. Nikad je nisam čula da je o nekome rekla nešto ružno, nikada nisam čula niti vidjela da je nekome učinila nešto nažao. O da, zeznuta je bila, tvrdoglava do boli ali i pravedna i poštena. Moja baba… imala sam svu sreću svijeta da sam imala ta ljeta. Imala sam svu sreću svijeta da me je čuvala, pazila i mazila ta divna žena. Što bih danas dala da ju čujem da viče Idi počešljaj tu grivu ili da me još jednom zagrle te „grebave“ ruke…

Izuzetno sam sretna što i moja djeca imaju sreću da osjete tu bezgraničnu ljubavi babe i none. Nema cijene koja može platiti osmjeh kada se vrate od njih. Naravno, nema niti Boga koji bi mogao izvući iz njih što se tamo događalo. Što se dogodi u stanu babe/none tamo i ostaje! Da mi je samo jednom biti muha na zidu JJ

Dok ovo pišem, smijem se tu na trajektu sama sa sobom i ljudi me gledaju. Evo, što ti naravi jedan pogled na ruke…

  1. kecelja ↩︎
  2. ručno tkana deka od ovčje vune ↩︎
  3. marama ↩︎

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)