Putopis Kina – iz pera Nataše Merle Tomljanović

NI HAO YICHAN

Kako sam već opisala, karte za vlakove kojima smo se kretali po Kini kupili smo internetom od kuće, na svu sreću, jer bi ostali bez svoga mjesta u vlaku. U Šangaju smo odlučili podignuti karte za sva četiri planirana vlaka. Gužve su velike i nepotrebno je na svakoj stanici čekati iste redove. Kinezi su vrlo disciplinirani. Navikli su na gužve, redove i čekanje i vrlo su strpljivi i kultivirani i vjerojatno je zbog toga tako dobra protočnost i funkcioniranje.

Službeniku na šalteru smo došli s izlistanim kartama za vlak na latiničnom pismu na što je on blijedo zablejao. Naravno, kod kuće sam prema uputi na aplikaciji fotoaparatom slikala karte napisane kineskim pismom i tada je dobivanje karata bilo brzo i jednostavno.

Putovali smo spavaćim kolima s hard i soft sleeper. Vlak pun Kineza i nas dvoje bijelaca. Bili smo im vrlo zanimljive jedinke vrijedne promatranja i buljenja. I mi smo njih promatrali sa zanimanjem i radoznalošću.

U kupeu nas je bilo šestero. Baka i unuka, jedan Kinez ribar i dvije mlađe ženice. Svi su željeli s nama prozboriti koju riječ, ali nije išlo pa se komunikacija svela na široko osmjehivanje i nutkanje hrane. Njihove prehrambene navike su posebno zanimljive. Svi vole jesti instant juhe koje se kupuju na svakom koraku u plastičnim posudama za svega 5 juana. Na svim javnim mjestima postoje bojleri s vrelom vodom kojom zaliju suhu smjesu i koja se nakon desetak minuta pretvara u vrlo ukusnu juhu. Takve juhe jedu u svako doba dana i noći. I mi smo ih kasnije uzimali sa sobom na put i večerali u vlaku. I sada bih jednu pojela. Odličan fast food. Posebno je zanimljivo bilo kada je baka otvorila svojoj unuci vakumiranu vrećicu u kojoj je bila pripremljena pileća nožica. Unuka ju je slasno grickala probirući u ustima košćice i pljuckajući ih nazad u vrećicu. Onda je ribar izvukao pripremljene morske kozice i svinjske nožice te se obilato njima častio.

Kinezi jedu sve! Nemaju predrasuda ili odgojno stečene gadljivosti prema nekoj hrani. Nemaju tipične salame kojima pripremaju sendviče. U svakoj trgovini se mogu kupiti vakumirane svinjske i pileće nožice, tripice, krilca, sušeni jezici ili nečiji repovi i tako redom koje će kupiti i po putu pogrickati.

U Yichang smo stigli u ranim jutarnjim satima brzo saznajući koji bus vozi do našeg hotela „7 days inn“, vrlo dobrog lanca hotela koji poštuje i provodi jednake standarde ma gdje bili. Yichang je novi grad nastao i narastao u dvadeset godina do četiri milijunskog grada. Nema metro mrežu pa smo se dugo vozili do hotela koji se nalazio u centru grada. Centar grada nije u klasičnom smislu predio koji ima staru jezgru jer je i nema. Nastao je doseljavanjem ljudi iz predjela koji su raseljeni zbog gradnje ogromne hidrocentrale „Three gorges dam“.

Yichang leži na rijeci Yangze, trećoj najvećoj rijeci na svijetu u pokrajini Hubei. Dijelovi grada povezani su ogromnim mostovima kojima se premošćuje moćna rijeka. U principu, mostovi su nam i bili najljepši dio arhitektonskog dostignuća. Dugačku šetnicu koja se prostire uz Yangze, Yichang-ani smatraju najljepšim predjelom grada oko koje se u predvečerje rado okupljaju. I ne samo da se okupljaju nego se i kupaju u toj smeđoj rijeci sumnjive kakvoće. Kažu da je smeđa boja od pijeska i mulja koje se nalazi na njenom dnu, ali nisam sigurna… Uglavnom, svi se kupaju vukući sa sobom male bovice koje im pomažu u održavanju nad površinom, ali kojima su i lakše uočljivi. Puno plivača je preplivavalo Yangze s tim svojim šarenim bovicama igrajući pravi rulet sa stalnim prolaskom brodova koji prevoze pijesak i nervoznim trubljenjem upozoravaju plivače na opasnost u koju se dovode. Nije nam preostalo drugo nego da stojimo i navijamo za uspjeh bezglavih plivača.

Razlog zbog kojeg smo došli u Yichang je najveća hidrocentrala na svijetu „Three gorges dam“ ili „Tri klanca“ s ogromnom branom. To je hidrocentrala s najvećom instaliranom snagom na svijetu. Počela se graditi 1994.godine, a gradnja je koštala oko 50 milijardi dolara. Danas zadovoljava potrebe čak 11% stanovništva Kine (otprilike 140 milijuna ljudi!).

Rijeka Yangze, treća rijeka po veličini na svijetu, plovna je cijelom svojom dužinom, a za potrebe prolaska brodova napravljeno je čak 5 nivoa kojima se brodovi pomiču i prebacuju na drugu stranu.

Kako bi se izgradila HC početkom devedesetih raseljeno je 1,3 miliona ljudi i otada počinje ubrzani rast i razvoj dvaju gradova koji su usko vezani uz život HC-e, Yichang i Chonqing. Usto su potopljena i brojna arheološka i povijesna mjesta.

Brojni turisti dolaze, poput nas, posjetiti i pogledati to monumentalno ljudsko dostignuće koje izaziva strahopoštovanje prema ljudskoj sposobnosti. U ovom slučaju, prava je demonstracija kineske moći koja je druga svjetska velesila. Ulaznice za razgled cijelog kompleksa s organiziranim prijevozima u ulazom u muzej došle su nas 30 juana po osobi.

Drugi dan, oko 23 sata imali smo noćni vlak za Chongqing, našu treću destinaciju u Kini. Bio je jedini grad za kojeg nismo uspjeli kupiti karte za spavaća kola jer smo zakasnili. Pred nama je bilo preko 6 sati mukotrpnog putovanja. Imali smo svoja sjedala, koja su nam Kinezi pokušali okupirati, ali smo ih uz predočenu rezervaciju brzo osujetili u naumu. Putnika je bilo barem 30% više nego sjedala te su morali sve te sate odstajati ili sjedeći po podu pokušati ubiti oko na nekoliko trenutaka i skratiti sporo prolazeće vrijeme. Zaista su strpljiv narod koji je naučio trpiti i čekati. Više puta su me zbog toga zadivili.

Chongqing je, zasigurno, najmegalomanskiji grad koji sam vidjela i kakvim sam mogla zamisliti da može postojati. Nekada je grad bio na jednom na putu svile te se profilirao kao trgovačko središte s drvenim kućicama. Svoj vrtoglavi razvoj započinje nakon drugog svjetskog rata, a bezglavi rast i razvoj gradnjom Hidrocentrale „Three gorges dam“. U 60 godina, od grada s nekoliko tisuća stanovnika, narastao je u diva od 33 milijuna stanovnika!

Najprije nas je zabezeknula veličina moderne željezničke stanice na kojoj smo se iskrcali, a zatim smo se vožnjom brze željeznice koja djelomično ponire pod zemlju, a djelomično je nadzemna imali priliku vidjeti pravu modernu gradusinu. Brza gradska željeznica je, kako i samo ime govori, brzo prolazila kraj kilometara i kilometara nebodera i nebodera koji se prostiru u visinu, širinu, dubinu…

Chongqing je moderan grad u statusu pokrajine. Grad je industrijski, transportni i kulturni centar pokrajine. Smješten je u dolini Yungui na ušću rijeke Yialing u Yangze i iako je od mora udaljen 2.250km , velika je luka , prometno čvorište i industrijsko središte ovog dijela zemlje

Slika preuzeta s Tripadvisor.com

Ima preko 100 nebodera viših od 150 m od kojih 20 dostiže visinu preko 200 m. Iz razgovora s jednim lokalcem, smatra se iako se ne zna točno, saznali smo da prema gruboj procjeni Chongqing ima oko 100 000 nebodera raznih visina.

I ovdje su neboderi organizirani u grupacije istih po arhitektonskom rješenju s velikim parkovima u središtu, trgovima i odmorištima. Sređeno, uređeno i organizirano, upravo nevjerojatno. Moj suprug se u više navrata pitao kako im je sređena vodna i kanalizacijska mreža jer sve djeluje upravo savršeno.

U gradu nema stare jezgre s povijesnim znamenitostima. Uži centar prostire se oko pješačke široke ulice Guanyin s mnogobrojnim trgovinama svjetskih poznatih marki i omiljeno okupljalište u večernjim satima jer nudi razne zabavne sadržaje. Ovdje smo se malo opustili od grozomornog doživljaja megalomanskog grada koji nas je gušio svojom veličinom, mrežama i petljama ulica, cesti, nebodera, kolona ljudi koji se neprekidno kreću… Ustvari, grad me je prestrašio i zabrinuo. Nada mnom je stalno visjelo pitanje, kako je moguće u tako kratkom vremenskom roku sagraditi i razviti takav gigantski grad s kompletnom infrastrukturom, s kompletnim ponudama svega što može zadovoljiti pojedinca u masi. Kako i do kuda, do koje veličine i ljudske potrebe može nešto rasti, napredovati i čemu toliko?

I onda se desi nešto što sve malo popravi, uljepša i oboji življom bojom. Dese se ljudi, druženje, doživljaji i emocije.

U potrazi za noćnim otvorenim marketom hrane došli smo u ulicu u koju su nas uputili s manjim restoranima na otvorenome. Prolazili smo njome praćeni ljubopitljivim pogledima. Na kraju se jedan vlasnik osmjelio pozvati nas i gestikulacijama nuditi hranu. Sjeli smo privučeni školjkama pripremljenima s ukusnima povrćem. Po prvi puta u ovih nekoliko dana Kine mogli smo bez zapreka razgovarati na engleskom s čovjekom, od kojeg smo kasnije saznali, radi za vladu u svojstvu zastupnika za osobe s invaliditetom. Eto mene među mojima! Mogli smo porazgovarati o statusu osoba s invaliditetom u Kini i kod nas u Hrvatskoj. Potom smo saznali da je i restoran u koji smo zašli od udruge osoba s tjelesnim invaliditetom. Možda je prilika da spomenem kako na cijelom putovanju Kinom nismo vidjeli niti jednu osobu u kolicima koja se nije kretala bez električnog pogona!

Potom je uslijedilo već tradicionalno fotografiranje, nuđenje cigaretama, natakanje pive koju smo morali sa svakim uz zdravicu gutnuti. Potom su nas videopozivom sa svojih iphone-a (gotovo svi Kinezi ih imaju) pokazivali svojim ženama ili muževima, sestrama, ne znam kome više… Vlasnik je rekao kako nikada u njihovu ulicu ne zalaze bijelci i nikada u svom restoranu nije imao gosta bijelca. Pošto u tri dana nismo vidjeli niti jednoga bijelca, njegova izjava nam se učinila itekako istinitom. Na kraju nam nisu dozvolili išta platiti, čak su se vrijeđali na naše inzistiranje. Lijep doživljaj!

Sutradan smo otišli na odredište koje je bilo glavni razlog dolaska u Chongqing, posjeta skulpturama u stijenama Dazu.

Čine ga sustav skulptura isklesanih u stijenama strmih litica, udaljenih 60 km od grada. Nalaze se u pokrajini Dazu i čine ih 75 lokaliteta s oko 50.000 skulptura. Datiraju iz 7 stoljeća i neobičan su spoj i čine skladnu sintezu budizma, taoizma i konfucijanizma. Mi smo posjetili najznamenitije skulpture na brdu Baoding.

God. 1999., Skulpture u stijenama Dazu upisane su na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine zbog “velike umjentičke vrijednosti, bogatstva sakralnih i profanih motiva“ i spoznaje o svakodnevici ljudi koji su živjeli u Kini u doba dinastije Tang. Cijena ulaznice je simboličnih 55 juana. U cijenu ulaznice uključena je i posjeta muzeju te hramu.

Proveli smo pola dana u šumi šećući među isklesanih stijena i uživajući u bogatstvima neobičnih reljefa koji i nakon toliko stoljeća imaju svoju izvornu boju.

U večernjim satima imali smo vlak s jedne od tri željezničkih stanica u Chongqingu, najveće i najmodernije u istočnom dijelu grada. Prilikom ulaska na sve kolodvore i u podzemnu željeznicu obavezno se skenira sva prtljaga i putnike se pregledava detektorom za metal. Ma koliko god puta mi je pregled išao na živce isto tako osjećala sam se poprilično sigurno. Uostalom, nakon par dana smo oguglali i već automatski skidali sa sebe i lagano hvatali provjerene torbe te lebdeći prolazili kroz detektore. Pri pregledu su dodatno kontrolirali svaku bočicu vode koju smo nosili sa sobom.

Istočna stanica je ogromna, luksuzna i nova stanica koja nas je ponovno opčinila svime što Kinezi mogu napraviti. Imali smo spavaća kola u kojima smo ponovno dijelili kupe s drugim osobama. Naši suputnici su ušli na prethodnoj stanici pa su se poslužili našim krevetima. Potrajalo je dok smo se dogovorili s domaćicom vagona oko druge i čiste posteljine.

Zaspali smo kao klade probudivši se tek ujutro na našem četvrtom odredištu, Xi“an.

NI HAO XI“AN!

Xi’an je jedan od najstarijih gradova Kine, točnije jedan od četiri stara glavna grada. Bilježi se da je grad star preko 3100 godina. Kroz povijest je bio glavni grad u vrijeme nekih od najvažnijih kineskih dinastija kao što su dinastije Zhou, Qin Han, Sui i Tang. Xi’an je bio završna, odnosno polazišna točka Puta svile.

Odmah po iskrcaju dočekala nas je vojska taksista željnih naivne krvi svježe pristiglih turista. Mi smo se tvrdoglavo držali svojeg nauma da nikako nećemo ulaziti u pregovaranje i natezanje oko preuveličane cijene taksista koji su tražili apsurdne novce za svoju uslugu u svim gradovima u koje dolazimo. Dobro odmoreni i natovareni prtljagom otišli smo do autobusne stanice i prometniku pokazali našu aplikaciju s adresom. Brzo smo saznali broj busa i za minutu se, već, ukrcali na njega za svega 3 juana (3 kune).

U svim autobusima pokazali bi vozačima aplikacije s adresama, neki bi razumjeli što želimo, a neki bi nas priglupo i nijemo gledali ne razumijevajući kako tražimo da nam kaže na kojoj stanici treba izaći. Ali, zato je u autobusima uvijek bilo puno Kineza koji bi se sami nudili za pomoć iako nisu govorili engleskim jezikom. Uglavnom, sistem je bio efikasan, a naše vožnje jeftine i zanimljive.

Naš hotel bio je podno starih, povijesnih zidina grada. Gradske zidine izgrađene su potkraj 14. stoljeća. Najveće su očuvane zidine u Kini s ukupnom dužinom od 13,6 km i opasuju središnji dio grada.

Jedan od glavnih ulaza bio je nedaleko od našeg hotela. Cjelodnevna ulaznica je 50 juana. Namjernici mogu šetati zidinama, voziti se njima u vlakiću ili iznajmiti biciklu i voziti se cijelom dužinom. Kiosci s napicima i zalogajčićima pružaju zadovoljenje primarnih potreba na 12 metara širokim zidinama. Također su lijepi vidikovac za sve dijelove grada.

Došlo je vrijeme za večeru, a mi smo odlučili svakako pronaći mjesto na kojem pripremaju „hot pot“, ma šta to značilo. Ime hot pota imali smo zapisano i fotografirano po preporuci jednog Kineza kojeg smo upoznali u avionu.

I zaista, nakon nekoliko obiđenih restorana pronašli smo ulicu u kojoj više restorana nudi ovo tradicionalno kinesko jelo. Uopće ne znam kako bi se snašli i razumjeli s konobarima da u restoranu nije bio jedan Amerikanac koji nam je odmah susretljivo pritekao u pomoć s informacijama. Pokazao nam je i naučio nas kako pripremati hot pot te pomogao u narudžbi. U sljedećih sat i pol igrali smo se pripremajući i jedući hranu. Kako se priprema? Velika metalna zdjela s dva temeljca po odabiru stavlja se na sredinu stola te se ispod nje uključi plin koji grije temeljce. U velikim frižiderima smo izabrali meso, povrće, tofu, gljive, ribu nabodene na velike štapiće. Potom se štapići umaču u ključale temeljce, hrana na njima se kuha do željene točke, stavlja na tanjurić i potom jede. Povremeno se u male zdjelice ulijeva juha koja je nastala kuhanjem u temeljcu i pije. Na kraju smo pretrnuli misleći kako će nas i previše koštati tih naših 60 štapića koje smo pojeli, a pri računu se broje i određuje cijena. Sve to, uz dvije pive i uključujući ugodu i zadovoljstvo koštalo nas je 97 juana. Konobarica nije željela uzeti napojnicu kao i velika većina kojima smo ponudili. Nevjerojatno, ali istinito. Mislim da je to nešto odgojno usađeno u njihove stavove kao i komadić ponosa koji im ne dozvoljava da uzimaju „nezaslužene“ novce.

Hot pot je bio jako zabavno i zasitno iskustvo te smo se i sljedeću večer vratili po još jednu dozu zadovoljstva.

Glavni razlog našeg dolaska u Xi’an bila je poznata Terakota vojska. Ujutro smo s autobusne stanice koja se nalazi u blizini željezničke krenuli turističkim autobusom na jednosatnu vožnju. Strašno puno turista želi posjetiti i vidjeti famoznu Terakota vojsku i autobus se čeka u redovima. Međutim, autobusna mreža je jako dobro razvijena te autobus kreće svakih deset minuta. U autobusu smo upoznali nekoliko Talijana iz Venecije. Od njih smo saznali za ljetnikovac careva dinastije Tang iz 8.stoljeća. Sagradili su ga na termalnim vodama i koristili ga toplice, a opće je bilo poznato da su svoje careve tamo dočekivale njegovane konkubine spremne za pružanje zadovoljstva. Stoljeća nisu bila milosrdna prema građevinama, ali danas su napravljene dobre replike koje u svojim podnožjima čuvaju originalne temelje. Vrtovi, jezerca, mostići, lopoči, presavijeni krovovi i zvukovi voda i zrikavaca pomiješani s ljudskima u sprezi s promišljanjima o davnoj prošlosti nekoć moćnog carstva pružili su nam krasan doživljaj.

Ulaznica za ljetnikovac bila je jedna od najskupljih, 150 juana po osobi za replike, baš kao i ista visina ulaznice za Terakota vojsku, ali za vjerne originale.

Glinenu vojsku dao je izraditi kineski car Qin Shi Huangdi iz dinastije Qin koji je 221. godine prije Krista po prvi puta ujedinio cijelu Kinu i time postao prvi car koji je zavladao cijelom Kinom. Smatra se da je su za njegove vladavine dani temelji Kineskog zida.

Glinenu vojsku dao je izraditi kako bi ga pratila i čuvala nakon smrti u grobnici. 7000 glinenih vojnika je u odličnom stanju, a razlog tome je potres koji ih je zatrpao i time štitio u turbulentnim stoljećima. Nalazište je slučajno otkriveno prilikom kopanja bunara na farmi jednog seljaka 1974.godine. Još i danas se vrše iskapanja i sastavljanja vojnika i točan njihov broj još nije preciziran. Svaki od vojnika je u prirodnoj veličini i jedinstven, nema dva ista vojnika.

Danas su žeštićeni, u idealnim atmosferskim uvjetima, velikom natkrivenom dvoranom kojom se posjetitelji kružno kreću. U prednjem dijelu dvorane su glineni vojnici koje zub vremena nije u oštetio. U zadnjem dijelu dvorane je prostor na kojemu se restauriraju, slažu mozaici u 3D format oštećenih vojnika.

Posjetom Terakota vojnicima zaokružili smo svoju misiju posjete Xi’an-u. Preostalo nam je šetati uz rijeku, kroz centar grad i upijati još malo atmosferu lijepoga grada.

Nataša Merle Tomljanović

Iako stabilna u svojoj ljubavi prema gradu kojeg nikada nije željela napustiti, pokazuje nemiran duh koji je u stalnoj potrazi za novim i drugačijim iskustvima.

Prosvjetni je djelatnik. Svoja životna, profesionalna, strukovna zvanja i znanja u kombinaciji s ljubavlju prema rodnom gradu isprepliće u dva romana koja izdaje kod riječkih izdavača, a namijenjena su mladima: Zavjet šutnje i Obrana šutnjom.

Familija, prijatelji, priroda, kretanje, knjiga, pjesma, druženje, vrt i još koješta su njeni odabiri kojima upotpunjava svoje vrijeme. Ipak, jedna strast posebno je zaokuplja…. Putovanja… Hrvatska, Europa, drugi kontinenti i posebne zemlje … Kamo god, samo neka se ide!

Nakon tri dana ponovno smo se pokrenuli i u večernjim satima sjeli na zadnji od četiri vlaka za koje smo kupili karte za naše proputovanje kroz Kinu. Ovo je bila najduža dionica, preko 1000 kilometara i preko 14 sati vožnje.

U naš vagon je ušla cijela ekskurzija mladih ljudi. Nismo bili veseli, moram priznati, jer smo se bojali cjelonoćne nesanice zbog buke koja se od mladosti može očekivati. I bili su veseli, ali i pristojni i uviđavni. Zanimljivo mi je bilo što sam nakon toliko dana Kine uspjela razaznati dijalekt po kojem smo zaključili da su ti mladi ljudi iz raznih dijelova Kine. Oko 22 sata kada su se svjetla u vlaku pogasila, došla je domaćica vagona i ugasila i zadnje zvukove priče i smijuljenja kod mladih.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *