To sam se i ja pitala kad sam shvatila da nemam niti jedno sjajilo. Za usne.
Taj sam dan malo čistila smetilište koje zovem kozmetička kutija. Niti je kutija, jer je košarica, niti je kozmetička jer je u njoj bila i jedna kacavida koju ni uz najluđu volju ne mogu svrstati u dekorativnu kozmetiku. Ma mislim, nije da se i s kacavidom ne može raditi na promjeni ličnog opisa ali to već ulazi u drugu priču koja nema veze sa sjajilom za usne.
Uglavnom, u toj kozmetičkoj kutiji prilikom čišćenja našla sam, izdvojila i bacila sedam ruževa. Manje više sve je to bilo neke slične nijanse koja naginje od crveno-smeđe do smeđe-crvene. Sve do jednog imali su onaj sumnjivi miris davno isteklog roka trajanja. Toliko o tome koliko ih koristim. Uglavnom, Veliko bacanje otkrilo je da ne posjedujem niti jedno jedino sjajilo za usne. Nisam se čak niti mogla sjetiti kada sam uopće imala sjajilo. Sutradan sam zašla u drogeriju ispraviti tu sramotu. Prebiruć po slatkim malim tubicama, u duhu skrbne gospođe koja oduvijek tvrdi kako cijenu tih proizvoda ne diktira isključivo kvaliteta, našla sam jednu koja je bila baš kako treba. I boja, i bočica i cijena i sve je bilo super. Uzela, platila, izašla van iz dućana, skinula masku, oooodmah! otvorila novo sjajilo i fljas, fljas napamet sve natrackala po usnama. Pogledala sam rezultat u jednom izlogu. Paaaaa, ono… super je izgledalo. Mislim, sjajilo se. Deset sekundi kasnije osjetila sam čudno pecanje po usnama. Sve mi je prošlo kroz glavu: nanijela sam si korona virus direktno na usta sto posto! To što se takvo nešto još nije zabilježilo ne znači i da nije moguće! Kupila sam nešto što je pokvareno i sad me truje tako da mi prži usta! Uz još nekoliko glupih ideja jedna normalnija bila je da imam nekakvu alergijsku reakciju pa sam papirnatom maramicom obrisala to s usana. Stala sam nasred grada jer ako se izvrnem, valjda će netko dozivati hitnu.
Žarenje se smirivalo i nisam umirala. Uzela sam to sjajilo da vidim koji klinac je u njemu i kad mu je istekao rok trajanja odlučna vratiti ga i uzeti natrag svojih trideset kuna. Izvadila sam i dioptrijske očale i upalila aplikaciju povećala na mobitelu da mogu vidjeti što je to u sjajilu i koji mu je rok trajanja. Sve je bilo u redu osim što je, i to prilično čitljivo na tubi pisalo “ekstreme plumping” i “volume lipgloss”. Milu ti majku! Nemam ništa protiv mode predimenzioniranih usana ali nije to za mene. Dosta mi je što imam dugačak jezik, još mi samo prevelika usta trebaju… Skrivećki sam izvadila ogledalo u strahu od posljedica koje sam izazvala time što ne pratim modne trendove. Usta su mi bila na mjestu. Nije se ništa povećalo. Nabila sam ipak, zlu ne trebalo, pandemijski modni dodatak na njušku sretna što nisam živjela u vrijeme kada su lica morala biti potpuno bijela, pokrivena najboljim prahom rađenim na bazi olova.
Moda je bolna i ne smije se pratiti slijepo. Odnosno, nakon prevaljenih 45 životnih za praćenje mode obavezne su očale.
Gordana Brkić Žagar
Uvijek budi svoja. Osim ako možeš biti jednorog. Onda uvijek budi jednorog.