ŠtoRija – Budi moja voda ilitiga zašto Draženka seli u London

I ptice na grani znaju da je Rijeka najkišovitiji grad u Europi. Negdje sam naišla na podatak da u Londonu, koji je okarakteriziran kao grad kiše, godišnje u prosjeku padne oko 500 mm kiše, dok Rijeka šiša London za 1000 mm više. Sorry Londone, ti si grad kiše. Ali eto, mi tečemo.

Nekome to može biti dio riječke čari. Svaki namjerni ili slučajni turist našeg grada, volio ili ne volio kišu – ovdje ju objeručke prihvati. Jer… Pa, to je Rijeka. Tako kažu. Na to su se pripremili. Valjda. Nadam se. Žao mi je onih koji nisu. Zbilja. Žao mi je. Guglajte ljudi, guglajte! Neki su riječku kišu i iskoristili, pa profitirali. Najviše na ovima koji nisu guglali. Jebiga.

Međutim, Riječanima je kiša sve, samo ne čar. Vjerujte mi na riječ. To što smo se naviknuli, ne znači da volimo. Objasnit ću vam. Uzmimo recimo jednog prosječnog stanovnika Grada koji teče. Evo, neka bude ženskog roda. Nazovimo ju Draženka. Godišnje doba? Kasna jesen. Vremenski interval? 24 sata, koji sat više manje.

Dakle, ovo je Draženkina priča. Priča svih nas. Jer u Rijeci – svi smo mi Draženke.

Sedam sati ujutro. Draženka se probudila. Sprema se na posao, budi djecu za školu. Draženkin suprug je izašao iz stana sat vremena prije. On s poslom počinje ranije. Draženku je dočekala njegova poruka na mobitelu. Živčan je. Na putu do posla kiša ga je smočila do kože, noge mu plivaju u cipelama i tako će očito plivati do kraja radnog dana. Draženka uzdahne. Lijepo mu je sinoć rekla što da obuče i obuje. Što da mu sad radi. Dignula je roletu. Vani ni traga nevremenu, vedro je. Pogleda u smjeru Učke. Da, izgleda joj da će ovako i ostati. Ipak može onaj štrik s robom staviti van na balkon. Neka se osuši dok se ne vrati s posla. Izlazi na balkon. Pretoplo je za ovo doba godine. Umrijet će od topline. Draženka je naime klimakterična gospođa u godinama. Pomiluje pogledom svoje sukulente. Divni su joj.

Oblači cipele. Kratke rukave ispod sakoa. Jakna preko ruke. Ne treba joj, ali ružno ju je vidjeti. Djeca su spremna. Obučena. Draženka uzima torbu i stavlja sunčane na glavu. Izlaze iz kuće. Zaključava vrata. Onda stane. Otključa vrata, vrati se uzeti mali kišobran. Zlu ne trebalo.

Petnaest minuta do osam. Djeca su odbačena u školu. Draženka je zapela u gužvi. Sluša na radiju, negdje je pukla nekakva cijev, izlijeva se voda uslijed sinoćnjeg pljuska te se moli vozače na strpljenje. U međuvremenu se malo naoblačilo. Jedan sivi oblak se stvorio niotkuda i nadvio nad grad. Sitne kišne kapi se sporo zaustavljaju na vjetrobranskom staklu. Draženka ih ne primjećuje. Zbog sunčanih naočala na glavi.

Uskoro se kolona raščistila, Draženka vozi prema parkingu u gradu. Skinula je naočale i upalila brisače. Dobro da je uzela kišobran. Gleda odlijepljenu gumicu na brisačima kako leti po staklu i pomisli kako bi bilo dobro da ju promijeni. To pomisli svaki put kada upali brisače. To misli već mjesecima.

Osam i deset. Jedva je našla parking. Izlazi brzo iz auta. Kiša je prestala, ali sivi oblak se još uvijek nije maknuo. Trči prema uredu. Vruće joj je. Ali neće se skinuti u kratke rukave. Još. Ružno ju je vidjeti, jel. Nije vidjela zaostalu lokvu kiše na asfaltu. Ugazila je u nju. Cijela lijeva strane noge joj je sad mokra. I prljava. Opsovala je svima i svemu sve po spisku.

Osam i petnaest. Draženka je u uredu. Skinula se napokon u kratke rukave. Tu ju nitko ne vidi. Crvena je u licu od trčanja. I od fumada. Noga je mokra. Skinula je i cipelu da joj se čarapa osuši. Šalje mužu poruku da se požali. Što bi samo njemu bilo teško.

Osam i šesnaest. Draženka je otvorila prozor. Ovo nije za izdržati.

Devet. Oblak je ustupio mjestu suncu koje nemilo prži u prozor Draženkinog ureda, bezosjećajno promatrajući Draženkino lamatanje papirima oko glave u nadi da će joj to pomoći utišati pokoju klimakteričnu nuspojavu. Draženka ne zna da nije samo njoj danas vruće. Kada bi manje puhala i lamatala tim papirima, shvatila bi.

Deset i dvadeset. Draženka proviri kroz otvoreni prozor. Vidi ljude u kratkim rukavima. Nevjerojatno, pa kraj listopada je, pomisli ona klimakterična.

Jedanaest sati. Sunce kao da slabije grije…

Jedanaest i trideset. Oblak se vratio. U društvu još pokojeg sivog prijatelja.

Petnaest do podne. Draženka odahne. Užarenu glavu joj je dotaknuo ugodni povjetarac.

Podne. Južina se pojačava. Prozor je udario u okvir. Draženka se digne od stola. Možda bolje da zatvori prozor prije nego što ga razbije. Je li zatvorila prozore doma? Ne sjeća se. Samo da joj robu ne odnese s balkona…

Petnaest do jedan. Vani dere jugo kao da je naumilo cijeli grad dignuti u vis. Draženka stoji ispred prozora i razmišlja hoće li sada otići na marendu, prije neverina. Suprug joj je javio da je kod njega opsadno stanje. Znači kraj svijeta stiže prema centru.

Trinaest i trideset. Draženka je istrčala iz ureda. Na brzinu. Vjetar ruši stolice i stolove obližnjeg kafića. Konobari vežu suncobrane koji su do prije koji sat služili svojoj svrsi. Dižu se tende, zatvaraju se vrata dućana. Grad leti. Doslovno. Draženka zajedno s gradom. Ulijeće u restoran. Čupava i neuredna. Jedva živa ostala. Čeka da joj spakiraju marendu. Sijevnulo je. Zagrmilo je. Kao da nije mogla po marendu otići prije pola sata. Razmišlja o svom kišobranu. Koji ju strpljivo čeka gore u uredu.

Trinaest i četrdeset. Draženka čeka ispred restorana sa marendom u rukama, zaklonjena. Da krene ili ne? Krupne kišne kapi zvučno udaraju po asfaltu. A čuj, bolje od ovoga trenutno ne može. Odluči se. Prekrije glavu jaknom i potrči.

Deset do dva. U zadnji tren se vratila u ured. Nebo se otvorilo. Naumilo da potopi svijet. Sa Draženke se cijedi. Mokra, trese se. Još joj samo treba da se razboli.

Petnaest sati. Je li zatvorila prozore doma? Ma nije ih ni otvarala. Ali nije ni gledala, istina. Ah. Vidjet će kad dođe doma. Roba joj je natopljena na balkonu. Trebala je unijeti one sukulente u kuću. Sad će joj biti puni vode, propast će joj. Džabe što ih je prekjučer presađivala. Pa jebemti ovo vrijeme i kišu prokletu!

Petnaest i trideset. Djeca su stigla doma. Kažu da je balkon ostao otvoren i sav parket u dnevnom je mokar. Novi parket. Pa kako nije zatvorila balkon?!

Šesnaest sati. Ide doma, napeta je. Pet puta je provjerila je li sve zatvorila u uredu. Isključila je struju. Još joj samo treba da i ovdje ima problema. Izlazi iz ureda, otvara kišobran. Kao da nije mogla uzeti veći kišobran. Samo što je stupila na ulicu, kišobran je odnesen. O pa živote! Ne zna već koji put danas, Draženka potrči. Puna joj je kapa više trčanja. Osjeća kako joj se kiša slijeva po glavi, po tijelu. Ne zna gdje počinje ona, a gdje završava kiša. Čovjek joj dolazi u susret. Ne vidjevši ju zbog kišobrana nabijenim do ramena, slučajno se sudari s njom. Ispričava joj se u trku. Draženka mu tiho opsuje. Do auta ju dijeli još samo jedan pješački prijelaz. Koji se čini miljama udaljen. Na cesti gužva. Kiša, vječni uzrok prometnog kolapsa. Naravno da je na pješačkom crveno. I naravno da se nema gdje skloniti dok čeka prijeći cestu. Pa sada Draženka stoji na cesti. Čeka zeleno. Kiša ju udara. U tom trenutku prođe auto malo brže kako bi ulovio zadnju sekundu žutog na semaforu. Poprska ju. I to gadno. Draženka se nije ni pomakla. Iz daljine se vidi da je to žena koja se upravo pomirila sa svojom sudbinom.

Šesnaest i deset. Draženka je autu. Ljuta i živčana. I mokra. Pokušava upaliti auto. Jebena starudija. Auto je zaškripio i upalio. Draženka krene. Ona, njena starudija i brisači. Koji lete na sve strane. Mora ih promijeniti…

Sedamnaest i dvadeset. Draženka je doma. Stoji na vratima, djeca ju gledaju u čudu. To nije njihova mama. Ovo je čudovište iz močvare.

Osamnaest sati. Draženka se svukla, istuširala. Obukla suhu robu. Mokru je bacila u tri pm. Oprala je pod. Unijela robu u kuću. Upalila je radijator da se roba osuši. Sa suzom je u oku neko vrijeme promatrala svoje sukulente na balkonu. Otvorila malo prozor, vruće joj je od radijatora. Napravila ručak. Nahranila djecu.

Osamnaest i trideset. Natopljena roba na štriku smrdi kao kuga. Sve je pokupila i ponovno bacila u mašinu. Nevrijeme se smirilo. Kažu na radiju da ovakva količina oborina nije zabilježena od davne ne zna ni ona koje godine. No shit.

Devetnaest sati. Draženkin muž se vratio s posla. Kaže da je cijeli dan u mokrim čarapama. Draženka razmišlja kako je šteta što je ubojstvo kažnjivo.

Osam sati navečer. Roba se suši na balkonu.

Devet sati navečer. Roba se i dalje suši na balkonu.

Deset sati navečer. Draženka ide spavati.

Ponoć. Draženka se digla otvoriti malo prozor. Vruće joj je.

Jedan sat. Draženkin muž je zatvorio prozor. Počela je južina opet jače derati.

Tri sata. Draženka se probudila. Otrčala unijeti robu sa štrika sa balkona. Srušilo je stol na kojemu su bili sukulenti. Zemlje svuda. Plače joj se.

Pet sati. Oboje su se probudili. Digla ih je buka upravo slomljene rolete.

Sedam sati ujutro. Draženka se probudila. Sprema se na posao, budi djecu za školu. Draženkin suprug je već otišao na posao. Dočekala ju je njegova poruka na mobitelu. Našao je ostatke rolete dolje na parkingu. Draženka danas ne mora dignuti roletu. Jer ju nema. Vedro je. Pogleda prema Učki. Izgleda da će vedro i ostati. Draženka razmišlja da odsele u London.

Paula Knapić

Paula, Bura, Kulturnjača i mama.
Odazivam se na više imena. Nasreću i nažalost. Ovisi o danu.

Volim lakoću postojanja. Slobodu. Otvoreni um. I bunt. Humor zaokružen (pre)velikom količinom sarkazma. Bure i nevere. Male stvari koje život znače. Momente sa soundtrackom.

Na papiru ekonomist, u glavi kreativka. Hranoljubac i pivopija. Rockerska duša zaljubljena u glazbu koja voli pisati i čitati. Družiti se. Samovati.

Pišem i dišem u Rijeci.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *