Putopis Kina – iz pera Nataše Merle Tomljanović

OD RIJEKE DO SHANGAI

Dobrim starim Autotransom (ili sada Arrivom) krenuli smo za Zagreb u jutarnjim satima. Povratna karta došla nas je 240 kn za dvije osobe. U Zagreb smo došli za cca 2 sata i odmah uhvatili shutlle bus za aerodrom. Čekiranje karata, predaja prtljage i mahom smo bili u bescarinskoj zoni aerodroma.

NI HAO SHANGAI

U Šangaj smo stigli nakon 15 sati leta. Od Zagreba do Dohe smo letjele 6 sati. Potom smo imali dva i pol sata do leta za Šangaj i onda još 9 sati leta (šta je to!) i eto nas u Šangaju!

Sletili smo u Šangaj oko 16 sati po lokalnom vremenu. Putovanje na daleki istok, gdje se sunce budi, pomaklo je naše satove za 6 sati unaprijed. Carinske formalnosti su relativno brzo prošle. Kinezi su nas dobro pretresli i čisti i sigurni mogli smo stupiti na njihov teritorij.

Pa, „ni hao“ Šangaj!!! I ne znam čime bolje započeti prvi kontakt s gradom, ako to nije Maglev.

Magnetno levitirajući vlak koji razvija brzinu do 400 km na sat i kilometražu od 40 km koliko je udaljen aerodrom od stanice u gradu, prolazi za 8 minuta. Međutim, brzinu od 400 km razvija samo sat vremena u danu, a mi smo se vozili „samo“ 300 km/h! Pri tako strelovitoj brzini imali smo osjećaj da letimo zrakom pošto se nije osjećalo nikakvo trenje. Vlak lebdi iznad pruge, nošen i vezan magnetnim silama koje su meni nerazumljive. Odličan doživljaj i vrijedio je cijenu karte od 7$ (dali bi mi i više!).

Naš hotel koji smo rezervirali nalazio se blizini staroga dijela grada, u hutonzima. Hutonzi su stari, tradicionalni dijelovi gradova u Kini u kojem su Kinezi živjeli u malim kućicama koje se vežu jedna za drugu, a ispred kojih su prodavali svoju robu, šivali, pripremali obroke, imali brijačnice na otvorenome… Ovaj hutong još živi po tradicionalnim navadama premda Kinezi sve više napuštaju takav skroman i teži način života. Danas postoji opasnost od propadanja i napuštanja hutonga te je vlada poduzela mjere za njihovo obnavljanje, oživljavanje i poticanje stanovništva da nastave živjeti u njima. Na više mjesta u Kini vidjeli smo kako se obnavljaju.

Nismo lako pronašli smještaj jer nas je GPS provlačio i navlačio po uličicama te smo morali potražiti pomoć lokalnog stanovništva koje ne govori engleski i ne čita latinično pismo. Baš kao što mi ne govorimo kineski i ne čitamo kinesko pismo!

Međutim, aplikacija na bookingu u kojoj je ime i adresa hotela napisana na kineskom pomogla nam je u razumijevanju. Ljubazan čovjek nije nam znao objasniti gdje se nalazi hotel te nas je jednostavno sam odveo do njega.

Nakon smještaja u hotel požurili smo potražiti restoran koji bi smirio naše gladne želučiće i apetit željan kineske hrane. Jako nam se sviđa njihova kuhinja, a ni služenje jedaćim priborom, štapićima, nije nam problem. Nakon kratke potrage našli smo trgovački centar u kojem je cijeli kat bio pun restorana. Tražili smo restoran u kojem poslužuju tradicionalnu kinesku juhu s rižinom paštom. Bila je odlična i obilna (za 34 juana po osobi).

U Šangaju smo proveli tri puna dana i dvije noći. Tek treći dan u poslijepodnevnim satima imali smo vlak za sljedeće naše odredište.

Grad nas je oduševio raznolikošću stilova gradnje koji se šarmantno isprepliću i nadovezuju jedno na drugo svjedočeći o povijesti i razvoju grada.

Kao najznačajnija transportna luka Šangaj je oduvijek bio zanimljiv, posjećivan i poželjan za ulaganja. Predio grada Yu Yuan najstariji je dio grada sagrađen u prepoznatljivom kineskom stilu sa zavijenim krovovima. Na njega se nadovezuje noviji, dio grada Bund, građen tijekom 19. i s početka 20. stoljeća. S Bunda je fascinantan pogled na blještavilo i sjaj najnovijeg dijela grada, Pudong.

Naše razgledavanje započeli smo iskrcavanjem na metro stanici People square. Iskrcali smo se u oazi zelenila velikog parka okruženog visokim zgradama koje tu i tamo proviruju u daljini kroz zelenilo. Posebnu ugodu čine horde zrikavaca koji u svakom otoku zelenila pronalaze svoje stanište. Jednostavno ih morate čuti.  Svojim oglašavanjem ublažavaju teške zvukove motoriziranoga grada prepunog ljudi.

Našetali smo se mi kroz People square da bi došli do Nanjing road koja će nas odvesti do obale rijeke. Nanjing road je široka pješačka ulica prepuna ljudi, trgovina i raznoraznih zbivanja. U njoj se nalaze brojne svjetske trgovine poznatih svjetskih imena i po svjetskim cijenama. Odlučili smo promijeniti dolare u jednoj od banaka. Mijenjanje valute je jedna prava kineska ceremonija provjere putovnice i novčanica koja traje. Službenici šeću s novčanicama dolara, nekuda ih odnose, donose, pa ponovno odnose prije nego odluče promijeniti ih za juane. Inače, banke su sve moderne i suvremeno opremljene. Zadovoljni dobrom promjenom valute ponovno izlazimo na Nanjing road. Ulicom se povremeno mogu vidjeti skulpture ljudi svakodnevnog života u prirodnoj veličini koji kao da su uhvaćeni u nekom životnom trenutku i izliveni. Kasnije smo takve skulpture viđali na više mjesta po Kini.

Navečer je ulica prepuna izvođača, zabavljača koji brojnim prolaznicima uljepšavaju kretanje svojim pjesmama, svirkom, plesom. Nas dućani nisu zanimali te smo laganim hodom i hvatajući hladovinu u sjeni zgrada došetali do traženog Bunda. Bund je najposjećeniji dio grada koji se prostire uz rijeku Huangpu uz koju je napravljena prekrasna i dugačka šetnica s izvanrednim pogledom na najnoviji dio grada Pudong.

U Bundu se isprepliću razni stilovi gradnje, u ovisnosti u kojem su periodu 19. ili 20. stoljeća građeni. Strana ulaganja su odavno u Kini te su te zgrade građene za potrebe ulagača kao banke, trgovačka i brodarska predstavništva i slično. Stoga pričaju jezikom baroka, gotike, art decoa s elementima kineske arhitekture o vremenu u kojem su nastajale tvoreći izvanrednu oprečnost, ali i sklad uklapanja s modernim zgradama Pudonga. Iako je bilo pretoplo (temperatura iznad 35*C i s velikim postotkom vlage), rado smo prošetali Bundom držeći se sjenovitih dijelova. Šetnicu uz rijeku smo izbjegavali jer je bila ožarena suncem. Ionako smo se odlučili vratiti navečer.

Došetali smo do sjevernog dijela u kojem završava šetnica, ali započinje predio s hutonzima. Oni nam se sviđaju. Netko ima mali štand s voćem, netko krpa gume na bicikli, netko priprema ulične obroke za prolaznike, netko vješa robu na štrik dok drugi iz kante prolijevaju prljavu vodu na ulicu. Živopisni su i životni.

U jednoj smo ulici blizu hutonga pronašli restoran prepun ljudi, a pošto je bilo doba ručka brzo smo skrenuli i posvetili se odabiru menija koji smo kreirali i kombinirali po vlastitom odabiru. Za cijenu od 24 juana mogli smo birati 4 vrste jela. Hrana je bila izvrsna.

Nakon ručka nastavili smo šetnju s namjerom da pređemo trajektom u Pudong. Trajekt nas je prevezao u Pudong za svega 2 juana. Cilj nam je doći podno najviše zgrade u Šangaju i Kini, Shanghai Tower visine 632 m. Krenuli smo Century aveniom razgledavajući i doživljavajući to blještavilo stakla, metala i betona kojem je sunce pomagalo da više puta pred naglim odbljeskom sjaja zatvaramo oči.

Primijetili smo kako su grupacije nebodera ograđene zidovima s provedenim alarmnim sustavima i kamerama za nadgledanje. U prostor njihova „dvorišta“ može se ući jedino kroz rampu koju nadgledaju čuvari, a između nebodera nalaze se velike površine zelenila, a ponegdje i bazeni. Stambeni resorti za bogataše!

Gotovo nam je nazamisliva priča da su na ovom istom prostoru do prije 30-ak godina bila polja riže! Danas je to ogromno područje puno izgrađenih nebodera i s tendencijom širenja jer se u pozadini vide dizalice. Gdje ide taj svijet?! I kojom brzinom?!

U povratku, na trajektu, imali smo pravi mali foto session o kojem smo čitali informirajući se prije puta na raznoraznim mjestima. Kinezi su nam prilazili želeći se fotografirati s nama. Premda, moram neskromno priznati, bila sam im zanimljivija od moga muža jer sam izgledom oprečnost koju nisu navikli gledati. Budući je trajekt bio pun turista pretpostavljam da se radilo o Kinezima koji žive u sjevernijim dijelovima Kine nenaviklima da susreću bijele i još k tome plavokose ljude.

Sljedeći naš cilj i poslastica pri kraju dana bila je posjeta Yu Yuan-u. U prijevodu znači Vrt sreće izgrađen u doba dinastije Ming u 15. stoljeću. Prostire se na površini od 20000 km2 i podijeljen je na šest dijelova. Poznat je po vrtu, hramu i marketu i svi nose ime Yu Yuan. Yu Yuan je zapravo Kina koju smo došli vidjeti s izvijenim krovovima prema gore poput slonovih surli. Pun je isprepletenih uličica i trgova s crvenkastim kućama i zagrađenim stazicama i mostićima koji prelaze preko zelenkastih vodenih površina punih lopoča i ogromnih „zlatnih ribica“. Kolovoz je mjesec u kojem lopoči poprimaju svoj vrhunac ljepote s velikim i gusto raspoređenim listovima te cvjetovima koji ponosno proviruju među njima. Ulice su prepune ljudi, turista koji žele upiti nešto malo famozne kineske povijesti kroz tipičnu arhitekturu građevina kao i vrtova sa zelenilom.

U sredini se nalazi hram za koji smo morali platiti ulaznicu kako bi ga posjetili. Krasi ga više budističkih svetišta na koja se Kinezi dolaze pokloniti. Pale mirisne štapiće i daruju Budu novčićima i šarolikim voćem.

Odmah pored Yu Yuan vrta nalazi se market sa suvenirima koji mogu biti vrtoglavo skupi kupcu koji se ne želi cjenkati. Željeli smo našim kćerima kupiti kimono s dva lica. Početna cijena bila je 300 juana, ali smo ga na kraju dobili za 100 juana, a budući se trgovkinja široko smiješila mislim da je bila vrlo zadovoljna obavljenom trgovinom, na moje sumnje i žalost kako nas je izlovatila.

U sumrak su se počela paliti svjetla Yu Yuanom odlično postavljena ispod krovića pridonoseći još više čaroliji te posebne arhitekture.

Krenuli smo nazad prema Bundu želeći se prošetati po šetnici uz rijeku. Povijest,  sadašnjost, noć i osvijetljenost Bunda i Pudonga koji se zrcale jedno u drugome ostavljaju nas opčinjenima. Količina svjetlosti koja se udvostručava u odrazima stakla visokih nebodera čini dojam na silu probuđenog dana. Šangaj je grad koji oduševljava.

I naravno, obavezni foto session, ovaj puta s cijelom ljetnom školom Kineza različitog uzrasta, Nema veze, bilo je zabavno.

Zadnji dan u Šangaju proveli smo ponavljajući gradivo i tražeći sklonište od uzavreloga dana u okrilju parkova, lopoča i uživajući u zvukovima zrikavaca.

Poslijepodne smo imali vlak za naše sljedeće odredište – Yichan.

Nataša Merle Tomljanović

Iako stabilna u svojoj ljubavi prema gradu kojeg nikada nije željela napustiti, pokazuje nemiran duh koji je u stalnoj potrazi za novim i drugačijim iskustvima.

Prosvjetni je djelatnik. Svoja životna, profesionalna, strukovna zvanja i znanja u kombinaciji s ljubavlju prema rodnom gradu isprepliće u dva romana koja izdaje kod riječkih izdavača, a namijenjena su mladima: Zavjet šutnje i Obrana šutnjom.

Familija, prijatelji, priroda, kretanje, knjiga, pjesma, druženje, vrt i još koješta su njeni odabiri kojima upotpunjava svoje vrijeme. Ipak, jedna strast posebno je zaokuplja…. Putovanja… Hrvatska, Europa, drugi kontinenti i posebne zemlje … Kamo god, samo neka se ide!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *