”Sve što se događa, događa se na Korzu.”, slušam nedavno negdje nekoga kako samouvjereno izgovara ovu rečenicu. Želim se ubaciti u razgovor nepoznatih ljudi jer mi ova izjava nikako ne leži. Želim, ali neću. Svrbi me jezik, ali šutim. Pa otpušem dim cigarete i uzmem gutljaj kave razmišljajući.
Čovječe moj, u zabludi si. Teškoj. Naše Korzo je postalo sve, samo ne ono što bi trebalo biti. Što bi trebalo predstavljati. Mislim li krivo? Ne znam. Možda. Ako riječki identitet čine naočale, donje gaće i loša muzika, onda da – u krivu sam, Korzo je place to be. No mene to ne ”loži”. Projurim Korzom kao da sam u petoj brzini. Želim se što prije maknuti s njega i pronaći utočište u sporednim ulicama. Neki trče sporednim ulicama da bi došli do Korza. Ja trčim Korzom.
Sve svoje najljepše riječke uspomene i misli vežem za one male i uvučene ulice grada. One ulice u kojima grad zaista i živi neki svoj život. Drugačiji od svih. Poseban i kreativan. Neopterećen i otvoren.
U Kružnoj sam se zaljubila u Rijeku. Stvorila istančan glazbeni ukus. Filozofirala do kasnih jutarnjih sati. Upoznala i prihvatila različitost. Kružna je nekada za jednog čovjeka u nastajanju bila nevjerojatno bitan dio odrastanja i sazrijevanja. Također, neću vam lagati. Ovdje sam shvatila da mi je prilično bitno doći za šank i svom konobaru samo kimnuti glavom i reći mu: ”Uobičajeno!”. To je ono životno.
A onda kako nikada ne naučiti pametno raspolagati sa svojim novcem? Gore spomenuti glazbeni ukus? Na njega sam trošila i dalje trošim – nekada džeparac, danas plaću – samo jedan pješački prijelaz udaljen od Kružne, u Dallasu. Albumi. Novi, stari. Sebi, drugima. Karte, ulaznice. Jao, pa toliko sreće je u tih nekoliko kvadrata ovog kultnog mjesta. I da, ni dan danas ne znam ime te ulice. Da me ubijete, ne znam. Ok, ne znam ni s novcem. Ali za to ću samu sebe ubiti.
Do onog drugog dijela Rijeke uvijek radije biram proći Starim gradom. Voljenom Užarskom ulicom punom topline i dragih ljudi. Svijet mašte i malo središte kreative. A samo koji metar iznad Užarske se nalazi jedna od meni najboljih (riječkih) simbioza ikada. Na malom trgu zajedno obitavaju i dijele jedan životni prostor crkva, zatvor i dobri stari Bard. Negdje sam jednom pročitala: ”grijeh, kazna, oprost i rock’n’roll”. Skroz dobro zvuči. Bolje nego seks, droga i rock’n’roll. Bolje…
Onda malo dalje, Kont. Pa Ružićeva i Vodovodna. Hartera. Da me neki slučajni ili namjerni turist pita gdje da prvo ode, uputila bih ga u ovom smjeru. Razgovaraj s Kamovom. Prisluškuj s njim razgovore omladine ili slušaj šum Rječine. Prošeći prema Harteri. Nigdje mi mozak ne radi kao tamo. Zapuštene hale prizivaju duhove moćne prošlosti, izazivaju tugu neumornog propadanja. Ulična umjetnost je ovdje u svom najjačem sjaju. Tjera te da staneš i jednostavno se diviš. Savršeno ukomponirana, inteligentno stvorena.
A tu negdje u sredini svega, našla sam svoju snagu. Sve ono što jesam, sve što volim i čemu težim – sve je to našlo svoje mjesto pod suncem u ulici Matije Gupca. Tko bi rekao. Matija Gubec mi je oduvijek bio jedan od najdražih likova, pa je očito najlogičnija stvar bila i da ovdje onda nađem te neke svoje vjetrove. Jer ovo je ulica dobre energije. Kućne atmosfere. U kojoj se svi znaju i svi znaju sve. Kakve su tu priče, štorije. Kakve pjesme i plesovi. Smijeh koji se ori do Rječine. Oh, kada bi ovdje zgrade pričale. Ovdje, u mom maleno velikom svijetu. Za mene najvećem.
Još uvijek sjedim u Bussoli. Gasim već ne znam koju cigaretu po redu. Oni za susjednim stolom s početka priče su već odavno otišli. Na Korzo, vjerojatno. Kad bi barem skrenuli malo s njega. Negdje. I otkrili svu riječku čaroliju. Odjednom zapuhne vjetar. Nasmiješim se. Znak. Dignem se, uđem u Buru. Pustim album Grada. Riječi ulaze u sve pore. Grad od kojeg sam sazidan… koji izmišlja sve moje kratke priče… kojem dugujem sve moje sne…
Ps. Dallas je u Splitskoj. Guglala sam.

Paula Knapić
Paula, Bura, Kulturnjača i mama.
Odazivam se na više imena. Nasreću i nažalost. Ovisi o danu.
Volim lakoću postojanja. Slobodu. Otvoreni um. I bunt. Humor zaokružen (pre)velikom količinom sarkazma. Bure i nevere. Male stvari koje život znače. Momente sa soundtrackom.
Na papiru ekonomist, u glavi kreativka. Hranoljubac i pivopija. Rockerska duša zaljubljena u glazbu koja voli pisati i čitati. Družiti se. Samovati.
Pišem i dišem u Rijeci.