Putopis Kina – iz pera Nataše Merle Tomljanović

II DIO – KINA, KINESKINJE I KINEZI

Kakva je Kina? Ogromna, preogromna! Pri tome ne mislim samo na teritorij zemaljske kugle koji zauzima već na veličinu i nastanjenost gradova. Zemlja od milijardu i tristo milijuna ljudi i mora biti ogromna jer mora zadovoljiti sve ljudske potrebe za životnim prostorom, hranom, javnim prijevozom, komunalnom infrastrukturom, odvozom smeća, radnim mjestima…

Kina je druga velesila svijeta, odmah nakon Amerike. Znala sam to, a u Kini sam spoznala što znači biti velesila. Pojam je dobio svu svoju raskoš, dimenzionalnost i zasluženo poštovanje.

Kakvi su Kinezi i Kineskinje?

Tjelesni izgled svima nam je vrlo jasan. Pripadnici su žute ljudske rase s nakošenim očima prema gore. Sitniji su stasom i visinom. Velika većina je vrlo elegantna, paze na kalorijski unos hrane i  dosta se kreću i vježbaju. Predvečer u parkovima i manjim trgovima vježbaju thai chi, naročito žene. Tradicionalno odijevanje je odavno napušteno i svi se „zapadnjački“ odijevaju s pokojim sitnim nacionalnim obilježjima. Premda, moram priznati, u dosta žena su prisutni neskladi u kombiniranju komada odjeće i obuće. U principu, žene se ne šminkaju i ne lakiraju nokte.

Nacija su koja ne vlada jezicima. Očigledno, školski kurikulumi nisu skloni jezičnoj naobrazbi. Jako ih malo govori engleski i zbog toga je vrlo teško uspostaviti verbalnu komunikaciju, potražiti pomoć u prostornoj orijentaciji i traženju lokaliteta, kupovini, naručivanju hrane i tako redom. Dodatno otežavajuća okolnosti je pismo. Kinezi ne znaju čitati i pisati latiničnim pismom, a mi, naravno, ne znamo čitati kinesko slikovno pismo. Upravo slikovno pismo stručnjaci smatraju najzaslužnijim za razvoj inteligencije kod Kineza. Prema rezultatima znanstvenih istraživanja najinteligentnija su nacija svijeta jer ih se slikovnim izražavanjem od malih nogu, potiče na razvoj apstraktnog i logičkog mišljenja. Iz te spoznaje smatrala sam kako bi se vrlo dobro mogli sporazumjeti mimikom, gestikulacijom i komunikacijskim govorom tijela. Ćorak! Drugačiji je od našeg. Recimo brojku jedan pokazuju podizanjem kažiprsta. Podizanje palca, kojim se mi služimo, smatraju odobravanjem. Dalje, brojku deset ne razumiju gestikulacijom podizanja svih deset prstiju već križanjem kažiprsta u formu križa. I mogla bih tako nabrajati i navoditi još primjera različitosti u sporazumijevanju.

Kinezi i Kineskinje jako su susretljivi i ljubazni. Iako se jezično nismo mogli sporazumjeti, a željeli su nam pomoći, ne jedanput su nas fizički otpratili do traženog mjesta ili bi tražili pomoć ljudi oko sebe koji bi mogli pomoći. Drugi su, pak, kada bi uvidjeli kako ne dobivamo pomoć, sami prilazili i na elementarnim pojmovima engleskog jezika pokušali nas uputiti u traženom smjeru.

Dive se bijelom čovjeku i naročito plavokosim i svjetlookim ljudima. Zato smo vrlo često pozirali uz njihove fotokamere kako bi se naš susret ovjekovječio.

Često bi nam prilazili i započinjali razgovor s nama, misleći kako bi trebali znati kineski jezik, valjda. Željeli su nas častiti pićem u restoranima. Napojnice (tip) za pruženu uslugu, u principu, ne prihvaćaju.

U mnogočemu su nas ugodno iznenadili i razveselili, rušeći neke predrasude izgrađene na nikakvom iskustvu, a na nekim doživljajima Kineza kao ljudi koji svojim dućanima i visećim lampionima zaposjedaju centre gradova po Europi. Moram priznati da je otprilike u tom smjeru išlo moje poimanje o toj specifičnoj naciji.

Kinezi i Kineskinje jako vole mobitele. Masovno im je tipičan položaj tijela specifičan po pognutošću nad mobitelom. Konstantno i svugdje sjede ili se kreću pognuti nad svojim mobitelima nad kojima se smješkaju ili mršte u virtualnoj komunikaciji.

Kinezi više nisu jeftina radna snaga. Mnogi proizvodni pogoni koji su prije dvadeset i više godina seljeni iz raznih dijelova svijeta u Kinu sada više ne vide profitabilnost svoga ostanka i opstanka. Iz razgovora s nekim Kinezima zaključili smo kako su im plaće u školstvu, medicini i nekim komunalnim poduzećima otprilike kao i naše.  Time da im je kupovna moć puno veća, boljeg su standarda, barem što se tiče hrane.

Cijene odjeće su otprilike kao i kod nas. Ne mogu se kupiti kopije markirane robe na otvorenom tržištu kao što je bio slučaj u Vijetnamu iako ih se smatra glavnim proizvođačem upravo takve robe. Vlada je to dobro iskontrolirala i izregulirala i pretpostavljam da su kazne pozamašne. Crno tržište ima ponudu kopija, a trgovci prilaze i ispod glasa nude svoje artikle. Markirana roba može se kupiti u specijaliziranim dućanima, prve klase je i cijena kao u Europi.

Jedan juan je otpilike vrijednosti 0,98 kuna. Dakle, gotovo jedan jedan pa nam je to bila olakotna okolnost.

Nataša Merle Tomljanović

Iako stabilna u svojoj ljubavi prema gradu kojeg nikada nije željela napustiti, pokazuje nemiran duh koji je u stalnoj potrazi za novim i drugačijim iskustvima.

Prosvjetni je djelatnik. Svoja životna, profesionalna, strukovna zvanja i znanja u kombinaciji s ljubavlju prema rodnom gradu isprepliće u dva romana koja izdaje kod riječkih izdavača, a namijenjena su mladima: Zavjet šutnje i Obrana šutnjom.

Familija, prijatelji, priroda, kretanje, knjiga, pjesma, druženje, vrt i još koješta su njeni odabiri kojima upotpunjava svoje vrijeme. Ipak, jedna strast posebno je zaokuplja…. Putovanja… Hrvatska, Europa, drugi kontinenti i posebne zemlje … Kamo god, samo neka se ide!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *