Ania Škrobonja, Korzo, akvarel

Bišćanka u Rijeci – Moje naučene lekcije o Rijeci – gradu koji teče (doslovno)

U proteklih šest godina imam jedan mali ritual kojem se uvijek veselim kao dijete. Barem jedan četvrtak u mjesecu, a ljeti i češće, spakiram kofer, pripremim dokumente, mali novčanik sa kunama i ključ sa plavim privjeskom Fatimino oko, koje kažu štiti od uroka, a koji mi je kolega donio sa ljetovanja iz Turske. Taj privjesak strašno volim jer kolega ima troje djece, jedno drugom do uha, i na to putovanje je otišao prvi put sam sa suprugom nakon dugo godina. Ljetovanje su osvojili na nagradnoj igri, što je bilo još jedno čudo. Činjenica da je netko tko je prvi put nakon toliko godina ostavio troje male djece na čuvanje i otišao sa ženom na ljetovanje i još se tamo, pored djece, bake i djeda, šogorice i inih sjetio baš mene, duboko me dirnula. Što ću kad sam sva od „sitnica“ i takvih pažnji, ali to je neka druga priča, da se vratim na ovu prvu i na moj ritual pripreme ključeva mog drugog doma, onog u Rijeci.

Sve je počelo tako da je moj muž dobio dio nasljedstva. U strahu da to ne potrošimo, kao i obično, na putovanja, renoviranja naše stare kuće ili na neki, malo bolji auto i slične stvari koje ćemo i bez toga kad tad uraditi, počela sam promicati ideju da kupimo manju nekretninu. E sad, moj muž i ja za neke stvari imamo totalno oprečne ukuse, npr. knjige, filmove, aktivnosti na godišnjem odmoru, ali o najvažnijim stvarima u životu smo se uvijek nekako mogli dogovoriti u sekundi. Tako je bilo i za ovo. Bez trunke razmišljanja odabrali smo Rijeku. Imala je sve što smo mi htjeli: more, kazalište, koncerte, dobre restorane, idealan položaj za skoknuti u Italiju na kavu i pravu pizzu, u šetnju po Istri uz čašu vina, u šume Gorskog kotara, pa čak i malo skijalište, s pogledom na more. Nitko od naših prijatelja nije mogao vjerovati u taj izbor.

Naime, svoje smo najbolje, studentske godine proveli u Zagrebu i tamo smo se i upoznali. I on i ja rođeni smo Bišćani. Počevši od moje sestre, svi su nas pitali kako Rijeka, zašto ne Zagreb, pa tamo imate obitelj, prijatelje, znate sve kvartove, dućane, mjesta za izlaske. Zaista, o Rijeci nismo imali pojma. Međutim, čim smo počeli tražiti stan shvatili smo da smo u pravu. Počevši od odabira lokacije stana.

Kada sam našim tadašnjim poznanicima iz Rijeke, prijateljima naših prijatelja, rekla da tražimo stan na zapadu, a nikako na istoku Rijeke oni su se samo pogledali i nasmijali. Nije mi tada bilo jasno zašto. Pa na istoku je nekako industrijski, tamo je luka, gužva, nema parkinga, a na zapadu sam začas u Opatiji, blizu plaža i nekako mi se činilo komotnije.

Povijest Rijeke znala sam samo površno, tek sam „živeći“ Rijeku ovih zadnjih šest godina naučila o gradu koji se mijenjao kroz države i vrijeme, naučila sam i o njegovim granicama, onim pravim za koje si morao pokazati isprave da bi prešao s jedne strane Rječine na drugu ali i onim nevidljivim. Još sam puno toga naučila o Rijeci i pravilima koja ne vrijede u drugim gradovima pa sam ohrabrena ponudom moje drage Željke i Poneštrice odlučila da svoj naučene riječke lekcije podijelim s vama. Ako niste iz Rijeka može vam bit korisno kada se zateknete tu, a ako ste iz Rijeke možda vam bude zabavno da ono što se vama podrazumijeva drugima možda to i nije tako.

Aida Jusufhodžić

Bosanka, Bišćanka, i od prije šest godina povremena Riječanka, žena sa dva doma i dvije adrese.

Previše ozbiljna za ove Štorije, ali to je tako kad si cijeli život „štreberica“.

Volim putovanja, hranu i kuhanje, druženje i dobra vina. Slaba sam na slatko i jako me teško u tom pogledu impresionirati. Ako propadnem u svom pravom poslu onda ću sigurno negdje spremati fantastične torte i kolače.

Žena sam na vodi u svakom pogledu. Njom se bavim i u radnom i u slobodnom vremenu. Obožavam prekrasnu rijeku Unu pokraj koje živim ali isto tako i more koje čim ugledam kao da se ponovno rodim. U svom poslu bavim se  vodom u inženjerskom smislu ili bolje reći njenom zaštitom.

Ponekad pišem, vrlo amaterski, o svojim doživljajima sa putovanja, o susretima s dragim ljudima ili nekim trenutcima koji su me impresionirali.

Kad „porastem“ želim to biti „prvi časnik“ na nekoj maloj barci.

Lekcija Br. 1  

Naš stan je na Tonžinu. Kada su nas prijatelji predstavljali Riječanima i pričali im našu priču, kako i zašto smo došli u Rijeku, prvo pitanje je uvijek bilo: „A gdje ste?“. Na naš odgovor da smo na Tonžinu uvijek je u pravilu slijedila konstatacija: „Dobro je, na brdu ste.“ Mi bi se onda danima pitali što to ima dobro na brdu, nismo zato odabrali stan, tako je ispalo, radi pogleda, blizine šume i drugih stvari, ali što je to dobro u tome da se moraš stalno penjati uz brdo gdje god da kreneš?

A onda je došla naša prva, prava, riječka kiša. Da se razumijemo, riječka kiša nema veze sa drugim kišama. Tu kada pada nema toga zaklona koji ti može pomoći, niti brisača koji to mogu obrisati, niti kišobrana i tende pod kojom nećeš biti mokar do kože. Pri tome se često događa, a to zaista nisam nigdje vidjela, da kiša pada doslovno iz vedrog neba. Kada smo taj dan krenuli autom niz to naše brdo pa došli na glavnu cestu skoro svaki drugi poklopac šahta je bio otvoren pod pritiskom vode, gejziri su izlazili iz svih mogućih slivnika, a rijeke vode se slijevale i plavile ulice, dvorišta, dućane, stanice bus, Placu.  Biti na brdu u Rijeci znači ne biti potopljen za vrijeme kiše.

Btw divni slogan o Rijeci – Gradu koji teče, tih dana dobije svoje doslovno značenje.

Nastavlja se….

Poneštrica komentar: Naslovna fotografija djelo je naše riječke slikarice Anie Škrobonja, Skani kreativni centar 50+. Njene slike možete vidjeti i kupiti u našoj galeriji.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *