ŠtoRije – Rock’n’roll je kriv za sve ilitiga kako me to đubre zajebalo

”Hoćeš pisati?”
”Hoću. O čemu?”
”O čemu god hoćeš.”

Ma joj, pa đe me nađe… Sve mi reci, samo mi nemoj dati ta neba i nebesa bez granica. Ubij me radije. Moja glava je čušpajz enormnih razmjera i to ne mislim samodopadno i na dobar način. Čušpajz koji nema ni početka ni kraja. U kojemu se nalazi, sve, svašta i ništa. I koji će me jednog dana pojesti. I ubiti. Sigurna sam.

”O čemu god hoćeš!”… Riječi mi odzvanjaju. O čemu god želim, o čemu god želim… O čemu želim pisati? O svemu. Nemam mira, kopam po čušpajzu, tražim neki smisao u tom mom ludom besmislu. Tražim mu glavu i rep. I nekako me sve misli vode mom gradu. Uvijek. Riječke priče. Moje, tuđe, priče ulica, mjesta, trenutaka… O, za, sa i zbog Rijeke. ŠtoRije? Može. Moj lokalpatriotski dio mozga mi entuzijastično plješće. Kakav utopijski glupan.

Paula Knapić

Paula, Bura, Kulturnjača i mama.
Odazivam se na više imena. Nasreću i nažalost. Ovisi o danu.

Volim lakoću postojanja. Slobodu. Otvoreni um. I bunt. Humor zaokružen (pre)velikom količinom sarkazma. Bure i nevere. Male stvari koje život znače. Momente sa soundtrackom.

Na papiru ekonomist, u glavi kreativka. Hranoljubac i pivopija. Rockerska duša zaljubljena u glazbu koja voli pisati i čitati. Družiti se. Samovati.

Pišem i dišem u Rijeci.

Pa ok, krenimo. Od početka. Mojeg. I njegovog. Od početka glazbe, naše zajedničke. S riječkim predznakom, naravno. Kao više manje sve u mom životu – sve ima taj riječki predznak. Jer ovaj grad ti uđe pod kožu, teče tim tvojim venama, održava te na životu. Ne možeš ga se riješiti i da želiš. Ako si tu, ne možeš otići. Ne želiš otići. Ako odeš, vratiš mu se. Uvijek mu se vratiš. Jače je to od tebe. Ovaj grad te uzme, preuzme i ne pušta. Ti si grad i grad je ti.

Nekako je zato najlogičnija stvar ikada bila da se nas dvoje upoznamo na koncertu. Riječkom, pogađate. Svirao je Fit. Da sam romantična duša sada bih vam napisala kako smo se ugledali u Točki među masom ljudi koja je u tom trenutku prestala postojati te smo se tada zavjetovali na vječnu ljubav dok su nam dobro poznati taktovi mutili um. Ali ne, nisam takva duša. I nije bilo tako. Falabogu! Jer um nam je mutilo nešto puno likvidnije. Sukladno tome, on je imao najgori ulet u povijesti uleta. A ja sam glupača pala na to. I tu smo si postavili temelje. Povezala nas je glazba. Riječka. Ok, povezali su nas i alkohol i loš smisao za humor, ali to je neka druga priča.

Volim li riječki rock zbog svoje vlastite priče? Možda. Objasniti ga nije lako. Riječki rock je puno više od definicija, etiketa. On je osjećaj. Stanje uma i trenutka. Izražaj bunta i otpora, želje za promjenom. Živi li naš grad na toj staroj rokerskoj slavi? Možda i to. Ali zbog tog reskog, dobro poznatog industrijskog rifa se nemalo puta pitamo ima li nešto da nas pokrene. Zbog njega znamo da u životu prolazi samo vjeran pas i da se mama stvarno s razlogom brine. Možda smo izgubljeni. Ali ima nas još.

I da, vjerujte mi. Rock’n’roll je stvarno kriv za sve. To đubre me gadno zajebalo. I ne pušta. Više od deset godina, ne pušta. Ali ok. Ljepše je tako. Ljepše je kada mala truba svira dalje. I svira…

Do sljedeće ŠtoRije, čitamo se.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)